Narativni svjetovi, fluidni prostori zamišljenosti, nadrealni snovi, raskoš linija i bujica motiva – sve to čini temelj stvaralačke poetike Virgilija Nevjestića, jednog od najvećih grafičara na području Balkana. Njegov opus predstavlja intimnu kartu svijeta, stvaralaštvo u kojem se isprepliću figuralnost i apstrakcija, stvarnost i zamišljenost. Virgilije u svojim radovima neprestano preuzima višestruke identitete – on je narator, komentator svakodnevice, ali i prolaznik koji promatra našu stvarnost kao da joj ne pripada. U samoj srži njegovog opusa stoji čovjek, njegov raslojeni identitet modernog subjekta, izgubljenog lica s otvorenim pitanjem tko sam ja?

„Njegov crtež nije realni prikaz motiva već zamišljena slika stvarnosti“1 – tom rečenicom može se sažeti Virgilijeva grafička poezija. Motiv kod njega nikada nije jednoznačan; on je narativ, cjelovita priča, vlastiti svijet oblikovan jednostavnim, ali izrazito preciznim linijama posloženim u savršene kompozicijske cjeline. Kompozicije u njegovim djelima uvijek dišu u ritmu: bezbroj detalja, minuciozni fragmenti, ispreplitanje motiva – sve je podređeno stvaranju ravnoteže. Linija, čvrsta i britka, njegov je temeljni alat – iz nje sve počinje, ona gradi priču i oživljava prikaz. U njezinoj oštrini odražava se karakter umjetnika, njegova istina, njegova borba. Virgilije je zapisao: „Za umjetnika je istinito samo ono što nije posuđivao od drugih“2, u tom stavu otkrivamo njegovu duboku vjeru u stvaralačku autentičnost. Savršeno koristi igru svjetla i sjene, u dinamici kojoj više ništa ne treba, s dodirom boje koja je tu da nadogradi scenu.

Njegova djela spajaju sliku i riječ – Virgilije je umjetnik koji je vizualni prikaz obogaćivao komentarima, dosjetkama, dnevnim zapisima, pjesmama. Sve što je okupiralo njegovu misao kod ovog neumornog autora trebalo je biti ispričano, otisnuto, zabilježeno. Njegov rad bio mu je potreban poput disanja, čin katarze; govorio je: „Moje sredstvo izražavanja je grafika“.3 Upravo je grafika za njega bila prostor apsolutne slobode, religija stvaralaštva u kojoj je tražio savršeni svijet. Radio je najviše u bakru, u bakrorezu i suhoj igli, zatim u bakropisu i mezzotinti, a kasnije se okrenuo grafičkom kolorizmu i akvatinti.4 Često se vraćao svojim grafikama, doslikavao ih, dovodio do savršenstva – jer detalj je bio bitan, ključan. Uspio je stvoriti opus koji stoji na granici između figuracije i apstrakcije – likovi se grade i istodobno rastavljaju, pojavljuju se i nestaju, gube se u vlastitom prikazu, u odjeku razlomljenog identiteta čovjeka.

Tema njegovih djela su svakodnevni prikazi, dnevne aktivnosti, književne i religiozne tematike oblikovani u narativne kompozicije. Gradi ih dio po dio u jednostavnosti, dok je u cjelini svaka njegova kompozicija rapsodija motiva, poteza i scena – priča koju moramo stati i upiti. Dio opusa posebno je vezan uz cikluse koji prikazuju mjesece u godini i funkcioniraju poput vizualnog dnevnika. Virgilije stvara niz kompozicija raspoređenih u kvadratne i kružne medaljone, oblikovane poput stripa, isprepletene s tekstualnim komentarima. Tu je zapisano sve što je proživljavao: svakodnevne scene, događaji dana, osobni doživljaji. Jedan od snažnijih motiva u njegovim djelima je prikaz majčine krunice, koja se nakon njezine smrti pojavljuje kao emocionalno ključna točka, intimni simbol i trajni podsjetnik na gubitak.

>Njegove grafike su istodobno pustolovine i ispovijesti privatnog svijeta. One su borba, ponekad grimasa čovjeka ogoljenog, vođenog nagonima, ponekad komentar stvarnosti s dozom humora ili ironije, ponekad košmarna vizija svijeta koji se raspada. Virgilijev rad prožet je kontinuiranim naporom, potragom za istinom i značenjem – za odgovorom na pitanje što je to čovjek, koja je uloga umjetnika, koji je smisao njegova stvaralačkog puta. Njegov svijet je utopija, prostor slobode u kojem nema kompromisa: „Učini nešto sam, ne obaziri se na druge, učini mimo zakona, mimo propisa, mimo tuđe volje. Tako ćeš izići na svoj put i na njezin trag“, zapisano je u zbirci Otok.

Ono što Virgilija čini iznimnim jest njegova virtuoznost, gotovo alkemijska vještina grafičara. Virgilije se može nazvati „prvakom bakropisa, utemeljiteljem moderne mezzotinte, suverenim vladarom otiskivanja vodenim bojama i ingenioznim skladateljem grafičkih simfonija.“5 Njegova djela doista jesu simfonije – strukturalno složene, ritmične, glasne, snažne i savršeno komponirane.

Važnu dimenziju njegova stvaralaštva za nas čini i duboka povezanost sa Širokim Brijegom i Franjevačkom galerijom, koju je podupirao od njezinih začetaka. Godine 1992., povodom otvaranja galerije, darovao je sliku Širokobriješko proljeće, djelo koje je nastalo u spomen pobijene franjevačke braće, ali u isto vrijeme nosi nadu u novi početak. Nakon ratnih godina ponovno se vraća u galeriju 1998. godine sa samostalnom izložbom kojom potvrđuje trajnu vezu s galerijom. Radovi koji se danas čuvaju u zbirci Franjevačkog muzeja i galerije na Širokom Brijegu pripadaju razdoblju od otprilike 1978. do 1999. godine – vremenu koje obilježava Virgilijevu stvaralačku zrelost i tehničku virtuoznost. U tom razdoblju Virgilije radi grafičke mape i cikluse u kojima objedinjuje slikarske i poetske zapise, stvarajući djela koja funkcioniraju kao narativne jedinice, vizualni dnevnik i intimna kronika. Intenzivno se posvećuje sitnoslikartsvu, preciznom graviranju i otiskivanju akvatinti i mezzotinti malih dimenzija. Upravo tada razvija i usavršava postupke koji postaju njegov zaštitini znak. Značajno je istaknuti da u cikluskima grafika – koje strukturira tako da svaki list nosi naziv jednog mjeseca, donosi važne tehničke inovacije. Zamjenom tradicionalne kalofonije šećerom postiže specifične površinske strukture koje se pri konačnom jetkanju pretvaraju u vizualno izrazite, meke i tonalno bogate teksture, dajući njegovim radovima jedinstven likovni karakter.6 Zbirka djela Virgilija Nevjestića na Širokom Brijegu dio je njegovog intenzivnog stvaralačkog razdoblja i istraživanja grafičke materije i osobnog unutarnjeg svijeta, razdoblja u kojem njegov rukopis doseže punu snagu i prepoznatljivost.

Vrigilije Nevjestić je stvorio opus u kojem su djela intelektualni izazov, emocionalna provala i estetska rapsodija. On je umjetnik snažne stvaralačke energije, arhaične i moderne istodobno, autor koji je izgradio svijet u kojem se svaki detalj računa, u kojem linija odzvanja, a kompozicija diše ritmom. Njegov opus ostaje trajni trag stvaralačke genijalnosti, glas koji ne prestaje govoriti, pozivajući nas na razmišljanje, preispitivanje i ponovno uranjanje u njegov začudni, višeslojni svijet.

¹ Rauter Plančić, Biserka: Nevjestić, Katalog retrospektivne izložbe, MGC – Klovićevi dvori, Zagreb 1998.
² Virgilije Nevjestić, NE VJERUJEM U PRIMOPREDAJE, Vjesnik, Zagreb, 9.II.1974.
³ ISTO.
⁴ Rauter Plančić, Biserka: Nevjestić, Katalog retrospektivne izložbe, MGC – Klovićevi dvori, Zagreb 1998.,12.
⁵ ISTO,16.
⁶ Rauter Plančić, Biserka: Nevjestić, Katalog retrospektivne izložbe, MGC – Klovićevi dvori, Zagreb 1998., 56-58.