Tamara Herceg

Art Must Go On

18. 7. – 16. 8. 2024.

Pljuskovi boje naneseni preko debelih slojeva lijepljenog pa potom struganog papira doprinose ekspresivnosti koja karakterizira novi ciklus slika Tamare Herceg. Art Must Go On je kao i prethodni ciklus naziva Zabranjeno plakatiranje nadahnut estetikom fasada i betonskih zidova oblijepljenih plakatima, koje svakodnevno konzumiramo kao korisnici urbanog prostora. 

Oblijepljeni gradski zidovi u sebi nose obilježje prolaznosti jer su oljušteni plakati nerijetko podsjetnik na događaje koji su već postali prošlost. Pa i sama slojevitost papira koji periodično biva uklonjen sa zidnih površina asocira na jaram vremena koji ciklički doseže točku čišćenja ili resetiranja. Prateći sličan uzorak Herceg se u ovom ciklusu na posljednje tri, od dvanaest izloženih slika, naglo rješava viška nalijepljenog materijala, pa tako na zadnjoj slici naziva Prosvjetljenje dolazi do konačnog čišćenja kojim simbolički završava ono što je započeto 2020. godine. Rad je to na kojem dominira glatka i ujednačena bijela ploha koju tek u gornjem lijevom kutu uznemiruje par pljuskova žute, crne i jarke ružičaste boje. 

Izložba započinje s dva rada iz ciklusa Zabranjeno plakatiranje čime nam se eksplicitno stavlja na znanje kako je Art Must Go On njegov nastavak. Imajući u vidu otkuda ova izložba polazi te kako završava postavlja se pitanje ima li smisla spominjati sadržaj koji egzistira između početka i kraja. 

Smisao postoji, naročito iz razloga što Herceg uvodi novinu u svoje slikarstvo. Na slikama Triput potpisivana, ćao Boris Bućan, Spring edition 1 i Spring edition 2 javlja se intenzivan kolorit koji nije karakteristika inače koloristički smirenijeg autoričina opusa. Spring edition 1 na kojoj dominiraju tonovi limun žute, ljubičaste i narančaste u snažnom su kontrastnom odnosu sa slikom Spring edition 2 gdje su skladni tonovi plave, zelene i žutozelene energično razbacani po površini platna. Triput potpisivana, ćao Boris Bućan je slika na kojoj se kolorit još značajnije intenzivira. Na platnu dolazi do sudara mnoštva usitnjenih ploha gdje kontrasti krajnjeg stupnja toplih i hladnih te crne i bijele boje potpiruju kaos koji funkcionira kao jedna cjelina. Radovi su to koji mapiraju slikarski proces započet tako što bi autorica u dva neutralna tona bojila podlogu na koju bi lijepila razne papire, plakate i kartone, a potom ih po potrebi strugala te na njih aplicirala slojeve akrilne boje. 

Različite slike zahtijevale su i različite vremenske okvire kako bi bile završene. Tako je rad na onima s debelim slojevima papira trajao duže jer je proces sušenja lijepila bio spor, posebice kada se radilo u uvjetima povećane vlažnosti zraka uzrokovane vremenskim prilikama. Osvrćući se na vremensku komponentu uvjetovanu korištenim materijalima može se reći da je autoričin slikarski postupak svojevrsni mimezis onoga što se događa s oblijepljenim zidovima na kojima je slojevitost postignuta dugogodišnjim apliciranjem materijala. Jedan od nositelja kompozicije je i potpis, koji se na većini dijela u pravilu horizontalno proteže s jednog na drugi kraj slike. Takav način potpisivanja konceptualno se uklapa u temu izložbe jer osim što pridonosi vizualnom doživljaju istovremeno podsjeća na imena koja smo kao djeca i tinejdžeri znali ispisivati po školskim zidovima. 

Herceg se više od desetljeća kroz svoju slikarsku praksu, uz poneki izlet u figuraciju, bavi apstrakcijom koja se nekada manje, a nekada više oslanjala na pojavni svijet. Uspoređujući dva navedena s ciklusom naziva Geste iz 2018. godine primjećuje se kako skupa dijele srodan vizualni identitet koji ima oslonac u akcijskom slikarstvu sredine 20. stoljeća, ali se može i zaključiti da su u svojoj srži veoma različiti. Geste su svojim ekspresivnim crnim plohama koje dominiraju na bijelim podlogama za razliku od dva spomenuta ciklusa oslobođene materijalnih referenci. U ovom slučaju svaka slika se može promatrati kao interpretacija oljuštenog zida, ali i kao objekt koji nadilazi reprezentativno, to jest kao likovno djelo kojem nije svrha biti prikaz nečega pojavnoga. Upravo ta igra između pojma apstraktno i figurativno čini zanimljivom analizu slika iz ciklusa Art Must Go On koje osim vizualne slojevitosti posjeduju i onu koju nadilazi vidljivo i opipljivo. 

 

Jure Paponja

O umjetnici:

Tamara Herceg rođena je 3. 6. 1988. godine u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina. Završila je Opću gimnaziju u Ljubuškom 2006. godine te iste upisala Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Magistrirala je slikarstvo u klasi prof. Ante Kajinića 2011. godine. Član je ULUFBiH i ULU Vrba. Dosad je imala 19 samostalnih i 79 skupnih izložbi te je sudjelovala na 45 likovnih kolonija. Dobitnica je nagrade Privatno i javno za 2012. godinu i posebnog priznanja žirija na bijenalu minijature MiniMo 2019. godine. Autorica je likovnih rješenja za devet poštanskih markica HP Mostar.