RIZNICA FRANJEVAČKOG MUZEJA I GALERIJE ŠIROKI BRIJEG
Negdašnji muzej na Širokom Brijegu, koji je bio smješten u gimnazijskoj zgradi, partizani su posve uništili u veljači 1945. Spašen je tek poneki bačen predmet kasnije nađen negdje u blizini. Spaljena je, ili na druge načine uništena, i cjelokupna dokumentacija tako da se o muzeju mogu naći tek šturi podatci u godišnjim izvješćima Franjevačke klasične gimnazije od 1930. do 1944. Umjesto arhivske građe i knjižnice, bogato opremljenih školskih kabineta te glazbenih instrumenata i muzeja zatornici su iza sebe ostavili teško oštećenu i praznu zgradu s ispisanom parolom na dvorišnom zidu: Naša je osveta kultura i prosvjeta!
Sve do 1975. samostan se oslobađao od trošnosti i ratnih oštećenja. No, i prije nego što su građevine napokon dovedene u zadovoljavajuće stanje, redovnici su prikupljali i pohranjivali predmete za budući muzej ne odustajući od zamisli da se jednoga dana Širokom Brijegu vrati barem dio one kulturno-umjetničke uloge koju je nekoć imao. Stoga je u srpnju 1990. otvorena likovna galerija i nazvana Muzej Široki Brijeg – Franjevačka galerija.
Pod stručnim vodstvom arheologa Đure Baslera godine 1979. kao prva zasebna cjelina uređena je Biblia pauperum („knjiga za neupućene“) te postavljena u dijelu hodnika koji povezuje samostansko prizemlje s crkvom. U nizu plitkih vitrina ukratko je zemljovidima, preslikama isprava, fotografijama i sitnim arheološkim predmetima predstavljena prošlost širokobriješkoga kraja od prahistorije do srednjega vijeka kao i povijest samostana. Izlošci su svojevrsna dobrodošlica namjernicima i posjetiteljima jer se iz njih i bez vodiča može podosta doznati. Naime, sadržaj vitrina podsjeća na brončano doba i ilirska plemena, zatim na antičko doba s tlorisom ranokršćanske bazilike u podgrađu utvrde Mokriskik u današnjem Mokrom koji 945. spominje Konstantin Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom. Pokušaj rekonstrukcije izgleda rimskoga hrama iz II. stoljeća poslije Krista i snimka ulomka njegova friza vode posjetitelja u Posuški Gradac i u vrijeme cara Marka Aurelija.
Srednji je vijek predstavljen uglavnom zemljovidima, a povijest samostana i crkve preslikama isprava, fotografijama i arhitektonskim nacrtima.
Samostanska riznica uređena je u prizemlju prethodno srušenoga te ponovno sazidanoga samostanskog istočnog krila u blizini sakristije i, sukladno nenaklonim društveno-političkim prilikama, potiho otvorena na isteku 1979.1 Autor prvoga postava bio je Đuro Basler. U njoj su izložene slike starih majstora od XVI. do XIX. st., kaleži i drugi obredni, uglavnom metalni predmeti koji datiraju od početka XVII. do XX. st., zatim crkveno ruho s kraja XVIII. te iz XIX. i s početka XX. stoljeća, kao i stare knjige, od kojih je najvrjednija inkunabula iz 1493. Fratri su htjeli i znali doći do liturgijskih predmeta vrhunske izrade i zamjetne umjetničke vrijednosti. Nastojali su nadoknaditi ono što je Crkvi u Hercegovini bilo uskraćeno u još težim vremenima. Zato ove umjetnine puno govore o svojim nabavljačima i korisnicima koji su, nedvojbeno je, imali istančan ukus i osjećaj za lijepo i umjetnički vrijedno, što opovrgava tvrdnju da su hercegovački franjevci zanemarivali umjetnost i podržavali začahuren plemenski mentalitet u narodu. Sadržaj riznice doista govori istinu o franjevcima u Humskoj zemlji i o njezinu katoličkom življu u prošlosti. U njoj se zrcali veličina duha i bogatstvo snova njezinih vizionara, ali i prevelik trud i žrtve duhovnih otaca i naroda, kao i volja za životom te pouzdanje u Božju pomoć. A to je onaj vječni Uskrs koji se i s pomoću umjetnosti ucjepljuje u ljudsku svijest te, služeći se i tim Božjim darom, čovjek nadilazi sama sebe.
1 Pobliže o riznici vidi u djelu Karačić, V., Riznica Franjevačke galerije Široki Brijeg (katalog), MH Mostar, i FGŠB, Široki Brijeg, 2001.; Franjevačka galerija Široki Brijeg, Napredak, Hrvatski narodni godišnjak 1998., Sarajevo, 1997., str. 89. – 92.
Stare knjige i rukopisi
Riznica posjeduje već spomenutu i dobro očuvanu inkunabulu (prvotisak) koja nosi naslov Legenda aurea. Napisao ju je đenovski biskup Jacobus de Voragine krajem XIII. stoljeća. Tiskana je u Veneciji 20. listopada 1493. Koliko je poznato, ona je jedina inkunabula u Hercegovini, uz još jednu necjelovitu koja je također u vlasništvu širokobriješkoga samostana. Među izloženim knjigama iz istog je vremena i Kuran na turskom jeziku.
Glagoljski misal pape Urbana VIII., tiskan u Rimu 1741., vrijedan je dokument zajedno s rukopisnim bilješkama o glagoljici i glagoljanju u susjednoj Dalmaciji i u Hercegovini. Vrlo je značajna i Grammatica latino-illyrica fra Lovre Šitovića Ljubušaka iz 1781. (III. izdanje!). Rhetorica, što ju je lijepim rukopisom 1867. na Širokom Brijegu na latinskom jeziku napisao fra Martin Mikulić kao predavač na kućnoj teologiji (thelogia domestica), podsjeća na prvi, istina privatan, ali sustavan visokoškolski studij u Hercegovini.
Prava posebnost među knjigama je „svitak knjige“ – dio Thore (Petoknjižja), napisan na pergamentu u XIX. stoljeću, kao i molitvenik na armenskom jeziku, tiskan 1826., što potvrđuje onodobnu prisutnost armenskih trgovaca u Mostaru.
Na žalost, među izlošcima nema nijednoga sveska matičnih knjiga – koje su uredno vođene od godine 1753. – jer su partizanske vlasti sve matične knjige župe Široki Brijeg spalile u ožujku 1947., dakle dvije godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Osim spomenutih, u riznici su izložene i druge knjige, a veći broj je u pohrani. Neke su u stanju raspadanja, no njihovo je spašavanje, silom prilika, odgođeno za neko bolje vrijeme.
Osim starih knjiga izložena je i Biblija na kiluba jeziku, koju je za potrebe stanovnika pokrajine Kayeye u Kongu sa suradnicima preveo misionar, rodom Širokobriježanin, fra Blago Brkić. Taj se prijevod uzima kao prvi cjelovit prijevod na jezik plemena Kiluba.
U zbirci je izložen i odljev Kočerinske ploče, najdulji nadgrobni natpis bosanicom iz 1404. i vrlo značajan dokument za povjesničare i jezikoslovce.
Crkveno posuđe i pribor
Riznica posjeduje crkveno posuđe i druge predmete od kojih je veći broj značajne pa i vrhunske umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti. Manji broj predmeta domaće je izrade, a njihova jednostavnost i skromnost podsjećaju na vremena beskućništva. Tek gradnjom samostana i prve crkve sredinom XIX. st. fratri su, unatoč neimaštini, počeli namicati i vrlo vrijedne kaleže i monstrance izrađene u poznatim europskim zlatarskim radionicama.
Osim primjene umjetničko-vrijednosnih kriterija autori izložbenoga postava imali su na umu ilustrativnost dviju skupina metalnih predmeta. Tako su u postav uvršteni i predmeti skromna izgleda i nevelike umjetničke vrijednosti, no vrijedni kao spomen na teške životne prilike ili kao potvrda o snalažljivosti domaćih svećenika i majstora. Ugravirane godine s imenima župa kazuju da su neki od njih kadšto pristizali u nizovima.
Usporedi li se blago samostanske riznice na Širokom Brijegu sa sadržajem riznica u krajevima gdje su životne prilike bile neusporedivo povoljnije, lako je uočiti da širokobriješka riznica gotovo i nema takozvanih votiva, zavjetnih darova (malih relikvijara, pektorala, osobnog nakita i sitnih uporabnih predmeta), što govori o preveliku siromaštvu puka te da nije bilo crkava kojima bi se votivi mogli darovati.
Kao dokazi koji stavljaju izvan svake sumnje partizanski kulturocid pri svršetku Drugoga svjetskog rata – kad je uništeno gotovo sve kulturno-povijesno blago, osim onoga što se zateklo u ostavi koju zatirači ili nisu primijetili ili se netko od njih našao priseban pa ju je poštedio – izložene su i krhotine razbijenih kaleža i drugih predmeta. Prema kazivanjima fra Vencela Kosira, gvardijana od 1946. do 1952., zlatarskim su majstorima u Zagreb poslana „puna dva curska sanduka“ krhotina kaleža i drugih predmeta od kojih su uspjeli sastaviti i vratiti 14 predmeta. Ostatak krhotina nije vraćen.
U zbirci se umjetničkom vrsnoćom poglavito ističu kaleži i monstrance.
Prvo mjesto među izlošcima, iako ne spada u red najvrjednijih, svakako pripada kaležu s ugraviranim zapisom AN D: RAVAZZOLO PAT: H: E: ARCHIPRESB 1636. kao simbolu iz kojeg se mogu iščitati pojedinosti iz negdašnjega života Crkve u Hercegovini. Sve do otvorenja riznice čuvala ga je obitelj Marić u Raškoj Gori (župa Goranci), što je bilo uobičajeno u vremenima kad nije bilo crkava te su pribor za bogoslužje („misne aljine“) čuvale povjerljive obitelji u mjestima u koja su povremeno dolazili fratri kao župnici ili putujući misionari. Moglo bi biti, prema mišljenju Ive Lentića, da je samo osnova kaleža s čvorom uvezena iz Venecije, a da su čašu s košaricom izradili fojnički zlatari. Kalež je načinjen od slitine i pozlaćen, baroknih je značajki i dobro je očuvan.
Dva barokna kaleža od pozlaćena srebra slične izrade, jedan iz XVII. drugi iz XVIII. stoljeća, djela su zlatara u Augsburgu. Na potonjem je ugraviran zapis: CALEX KUPGLEN OD JOSIPA VARGLICIA U XUPI MOSTARSKOJ 1819.
Monstranca iz prve polovine XVIII. stoljeća, načinjena od bakra i slitine sa srebrnim medaljonima, ostala je u partizanskome pustošenju bez nekih svojih dijelova i ukrasa, ali i tako osiromašena ima svoju neospornu umjetničku vrijednost.
Vrhunskim umjetničkim i zlatarskim dostignućem izdvaja se monstranca u rokoko stilu, izrađena u Napulju 1767. Likovi Mihaela arhanđela i đavla pod njegovim nogama, kao i dvaju anđelčića koji se živahno izdižu iz osnove, izrađeni su u punoj plastici. Sve je načinjeno od lijevana srebra, s pozlatom sv. Mihovila i dvaju anđelčića. Vjenčić oko stakla koje zatvara prostor za hostiju urešen je draguljima.
Slike starih majstora
Tek sredinom XIX. stoljeća stvorile su se mogućnosti za nabavku i velikih oltarskih slika (retabula). Pretpostavlja se da su nedugo nakon dovršenja prve crkve za nju nabavljene dvije velike slike. Jedna od njih je Sveti Franjo Asiški u zanosu i mogla bi biti djelo talijanskog slikara Ermanina Stroifija iz XVII. st. (Grgo Gamulin). Za lokalne prilike ona predstavlja svojevrsno iznenađenje s obzirom na umjetničku vrijednost i na veličinu (196 x 123 cm). Druga je Gospa od Pojasa sa sv. Augustinom i sv. Monikom (veličine 203,5 x 98 cm; za koju se donedavno držalo da predstavlja Gospu sa sv. Ivanom od Križa i sv. Terezijom Avilskom), rad Christofora Tasca iz Bergama god. 1717. Obje slike imaju odlike barokne umjetnosti. Vjerojatno je i prije njih dviju na Široki Brijeg donesena slika Bogorodica u molitvi (46 x 36,5 cm; dosad vođena pod imenom Gospa pri molitvi). Na njezinoj poleđini piše: „Le Monache Barberine al Padre Fillippo Chiorich Roma 1848.“ Ona je „kopija glasovitoga istoimenoga djela što ga je izradio Giovanni Battista Salvi-Sassoferato“ (Radoslav Tomić). Četvrta slika koja je preživjela Drugi svjetski rat (namjerno nabockana, ali ne i teško oštećena!) jest Žalosna Gospa (50,5 x 41 cm), iz XVIII. stoljeća. Moguće je da je sve četiri slike (a možda je još koju progutao rat!) nabavio vrijedni fra Filip Ćorić.
Malo prije ili nedugo nakon uređenja prvoga postava za riznicu je nabavljeno petnaestak slika, od kojih su dvije-tri dobivene na dar. Sve su urađene uljem na platnu. Najstarija od njih je italokretska ikona Marija s Kristom (tempera na dasci, 45,8 x 32 cm; XVI./XVII. st.). Slika Gospa od Milosti, prikazana blago nagnute glave (dosad pod imenom Marija, ulje na platnu, 52 x 40 cm) „pokazuje utjecaje i sličnosti s umjetnošću Bartolomea Litterinija (Venecija, 1669.-1748.) koji je (…) svoje naručitelje u velikom broju našao i na hrvatskoj obali“ (Radoslav Tomić). Sve su ostale slike iz XVIII. i XIX. stoljeća i nisu dostatno istražene. Za neke je poželjna, za neke i prijeko potrebna restauracija.
Punu pozornost među slikama zavrjeđuje djelo znamenita i utjecajna francuskog slikara i grafičara Eugena Delacroixa Le Genie et la Raison (100 x 48 cm, ulje na platnu, oko 1850.).
Ono malo što je ostalo od crkvenoga ruha nakon pogroma u veljači 1945. valja zahvaliti činjenici da pljačkaši, kako je već rečeno, nisu ulazili u crkvenu ostavu, a ponešto se sačuvalo, u pravilu manje vrijedno, u kovčezima („misnim aljinama“) po selima. Najstarija misnica potječe s kraja XVIII. ili s početka XIX. stoljeća.
Popravak i temeljita stručna obradba svih izložaka kojima riznica raspolaže, što se posebice odnosi na slike i knjige, zasigurno bi donijela nove spoznaje i pružila bogatije dojmove.
STALNI LIKOVNI POSTAV FRANJEVAČKOG MUZEJA I GALERIJE ŠIROKI BRIJEG
Nastanak i djelovanje Franjevačke galerije
Franjevačka galerija Široki Brijeg samonikla je unutar redovničke zajednice, bez velikih novčanih ulaganja u nabavu umjetnina. Pritom su presudnu ulogu imala osobna prijateljstva, te povjerenje umjetnika i vlasnika umjetnina u Crkvu.
Izložbeni je prostor projektiran i uređen u novoizgrađenom dijelu samostanskoga sklopa, i to u vrijeme kad državne vlasti nisu dopuštale veća ulaganja u gradnje.
Galerija je otvorena pod geslom: Umjetnost umjetnicima i prijateljima umjetnosti 25. srpnja 1990. u nazočnosti velikoga broja umjetnika, ljubitelja umjetnosti i djelatnika u kulturi, bez sudjelovanja visokopozicioniranih crkvenih i državnih čelnika. Među sudionicima bila su poznata imena iz Edinburgha, Amsterdama, Milana i mnogih gradova bivše države. O isprepletenosti filozofije, religije i umjetnosti, posebice o ulozi Franjevačke galerije, govorio je književnik i kritičar Vitomir Lukić. Galeriju je proglasio otvorenom 25. srpnja 1990. najzaslužniji čovjek za njezin nastanak, njezin prvi i dosad jedini ravnatelj fra Jozo Pejić. Tri dana nakon otvorenja, na dan Hodočašća mladeži, svečano ju je blagoslovio kardinal Franjo Kuharić u pratnji biskupa ordinarija Pavla Žanića i provincijala fra Drage Tolja.
U prvom likovnom postavu bila su izložena djela moderne umjetnosti, s naglaskom na prvu polovinu XX. stoljeća. Osim modernih, u donekle izdvojenom prostoru, postavljena su djela avangardnih umjetnika. Bio je to jedini takav stalni postav u onodobnoj državi.
Franjevačka galerija od početka, kao i danas, nema stručno osposobljen kadar niti ijednog stalnog zaposlenika. Vodili su je i vode fratri, uz povremene usluge prijatelja stručnjaka, pazeći da time ne zapostave svoje redovničke i svećeničke obveze.
Galerija je poznata po učestalosti likovnih izložaba i drugih kulturno-umjetničkih događanja (kao što su: koncerti, predstavljanje knjiga, projekcije dokumentarnih filmova, šahovski turniri, satovi praktične nastave, diplomski ispiti…). Franjevačkom širinom prihvaćala je, po koji put, i manje vrijedne sadržaje, ali je programski težila za iznimno vrijednima i podosta ih je ostvarila, poput izložaba Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Slikā starih majstorā Galerije: Umjetnina Split, Celestina Medovića, Slavka Kopača, avangardnih umjetnika jugoistočne Europe…
I prije osnutka Franjevačke galerije u samostanskoj Riznici i u drugim prostorijama održavane su likovne izložbe, počevši od god. 1979. Dapače, upriličene su i dvije likovne kolonije i postojala je suradnja s mnogim umjetnicima i nekim galerijama. Prvo gostovanje u inozemstvu ostvareno je u Edinburghu ujesen 1990. Nakon zastoja u prvoj godini Domovinskoga rata nastavljena su gostovanja i razmjene izložaba, i to s galerijama i sličnim ustanovama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori. Redovitom razmjenom izložaba i sudjelovanjem u programu Šimićevih susreta Galerija je snažna poveznica između gradovā prijateljā Širokoga Brijega i Vinkovaca. Više je puta bila sudionicom u programu međunarodne manifestacije Proljeće s Maticom u Mostaru.
Za Domovinskoga rata, i to kao jedina aktivna u Hercegovini, Galerija je slala svijetu poruke mira i dobra. K tome, prihvatila je na čuvanje više umjetničkih zbirki iz Mostara i Konjica, kao i umjetnine što ih je iz provaljenih stanova i atelijera spašavao HVO.
U vrijeme otvorenja za javnost, u srpnju 1990., Franjevačka je galerija raspolagala s oko 1000 likovnih djela. Danas ih ima preko 4500. Elektronički ih je katalogizirano oko dvije trećine.
Uvjeti za pohranu umjetnina trebali bi biti puno bolji. Nužno je nabaviti odvlaživače i klima uređaje te osigurati više prostora i za rad i za umjetnine. U depoima se prati mikro klima. Dio umjetnina je restauriran i konzerviran. No, u tom se pogledu, zbog nedostatka novca, već dugo nije ništa moglo poduzeti.
20. obljetnica
Ravnatelj Franjevačke galerije fra Jozo Pejić želio je da se za 20. obljetnicu ponovno uredi stalni postav u prizemnom dijelu izložbenoga prostora, ali je ostvarenje te zamisli, zbog nedostatka novca i zahtjevnosti pothvata, odgođeno. Naime, kao ravnatelj dviju ustanova, on je sve teže dolazio do novca pa je donacije uglavnom usmjeravao za potrebe Akademije.
obljetnica postojanja i rada obilježena je 11. diplomskom izložbom studenata ALU i uručenjem diploma, te iznošenjem šturih statističkih podataka. Bio je to 214. kulturno-umjetnički događaj u Franjevačkoj galeriji, ne brojeći polaganje diplomskih i poslijediplomskih ispita. I svaki je susret u njoj, osim ispita, bio popraćen glazbom.
25. obljetnica
Tijekom vremena višestruko se povećao broj umjetnina u vlasništvu Galerije. Povremenim izložbama puno je postignuto, ali je izostala mogućnost razgledanja onih umjetnina za koje je šteta što su nedostupne. Stoga se ravnatelj fra Jozo Pejić, osjećajući da ga životne snage napuštaju, sve više zalagao da se umjetnine katalogiziraju, a najvrjednije da se trajno izlože.
Ozbiljnija priprema za uređenje stalnoga postava i radovi na obnovi i prilagodbi prostora otpočeli su 2014. Obnovljen je sav izložbeni prostor: zaustavljen je prodor vlage i postavljena je toplinska izolacija, izravnate su postojeće i dobivene nove zidne plohe, ugrađena su dvoja protuprovalna vrata, poboljšana je zaštita depoa, preuređen je sustav rasvjete i nabavljena je prijeko potrebna količina novih rasvjetnih tijela, postavljen je video-nadzor, vatrodojava kao i razglasni uređaj. Donacijom je namaknuto i novo računalo s pripadnim pomagalima.
Stalni likovni postav Franjevačkog muzeja i galerije Široki Brijeg
Sama narav umjetnosti i njezina uloga u životu ljudi, poglavito u božanskom kultu, dostatan su razlog da joj crkvene ustanove posvećuju punu pozornost. Osim toga – poimajući umjetnost kao traženje puta do istine, ljepote i punine – ako itko, onda svećenici mogu lako shvatiti istinitost tvrdnje Hermanna Hessea da „umjetnost nije ništa drugo nego promatranje svijeta u stanju milosti i prosvjetljenja, da umjetnost znači u svakoj stvari otkriti Boga“. Dakle, umjetnost po sebi puno vrijedi, a po onome čemu smjera neusporedivo više. Biblijski rečeno, ona u sebi ima dimenziju „novoga neba i nove zemlje“ (Otk 21,1).
Autor sadašnjega izložbenog postava je povjesničar umjetnosti i književnik Igor Zidić koji je svojedobno, u svojstvu ravnatelje Moderne galerije u Zagrebu, god. 1990. uredio i onaj prvotni. Koautori su Josip Mijić, mr. sakralnog slikarstva, i fra Vendelin Karačić. Timski rad podrazumijevao je i neke kompromise što, uvjereni smo, nije znatnije ugrozilo primjenu visokih kriterija niti je posve isključilo uzimanje u obzir i drugih odrednica, kao što je stvaranje cjelina na pojedinim zidnim plohama, gustoća ovješenih slika, disproporcija između djela kojima Galerija raspolaže i renomea autora, i tome slično. Bilo kako bilo, Hercegovina duguje zahvalnost Igoru Zidiću koji je stalni postav Franjevačke galerije svojom stručnošću digao na visoku razinu. Priznanje i zahvalu zaslužio je i mr. Josip Mijić, kao mlada snaga koja mnogo daje i još više obećava.
Tek neposredan susret s umjetničkim djelom pruža pravi užitak i mogućnost „dijaloga“ između promatrača i samoga djela, a time i mogućnost pronicanja u način njegova nastajanja. Naime: „… uvijek samo izravni uvid u djelo omogućuje opažajne doživljaje i proces uosjećavanja (Einfühlung), što je nužno za razumijevanje umjetničkog djela“ (Vera Horvat Pintarić, Umijeće opisivanja). Dakle, ponudom novih vrijednosti Galerija je otvorila mogućnost toliko poželjnoga neposrednoga susreta s umjetničkim djelima, što će, nadamo se, prepoznati i škole i Likovna akademija, a jednako tako svekolika javnost, posebice turistički djelatnici. Zato se slobodno može reći da je u kulturološku i turističku kartu Hercegovine ucrtan novi dragulj visokoga sjaja kojim se mogu ponositi ne samo pojedinci i ustanove koje su omogućile da taj dragulj zasja već i svi žitelji Zemlje Humske, posebice hercegovački franjevci i Grad Široki Brijeg.