Miran opet ima svoju izložbu. Ništa novo. I opet, čim pogledaš, vidiš, pa to je Miran. Miran Palčok. Sa svojim je slikama na ti. Pobjegao je od velikog formata, od parada i pozornica. Utekao se malom, i u njemu traži svoju misao i utjehu.

Sve ovo možete dvaput pročitati, a gledati neprekidno. I uvijek kad ponovno dođete pred tu malu sliku, ona će Vam reći nešto novo. Nešto što uopće niste primijetili kad ste je gledali prvi, drugi ili treći put. Kad ste ponovno došli, ona Vas čeka s kavom, spremna da Vam iznese sve svoje tajne. Do zadnje. I to će trajati, vjerujte, jako dugo. Trajat će cijeli život.

I ne možeš se skriti:
U tami skriven Al’ nađu me ptičji pjev i tračak sunca
Ili tajna mladog mjeseca na noćnom nebeskom beskraju. Zasjeo i srebri. Gleda ga i veli:
Sjetih se ljeta onoga kad mjesec i ja bijasmo mladi
Ali ne želi ostati dolje. Želi više:
Visoko gore iznad sunca i dalje slobodne misli
Da, gore, gore visoko:
Na vrh planine Stao i kišne kapi Odmara oblak
Na obali čeznutljivo zagledan:
More se ljeska Tisuće varnica kad Zaklopim oči
Zastao, zamišljen daje duši oduška:
Susret, zagrljaj, a suza radosnica okusa slana
Zatvoren prozor ne može ti skriti da stiže proljeće
Nakon mise, gle, u vrtu usred zime procvala trešnja
Jedna divana mala izložba, haiku, baš po mjeri velikih i nesagledivih obzorja.

Fra Ante Marić