Pišući o njegovom stvaralaštvu, mnogi kritičari već su ustanovili da su opus i djelo Matka Trebotića duboko ukorijenjeni u zavičajni prostor Mediterana. U Mediteranu koji je, kako kaže Matvejević, kolekcionar koji krije svoja blaga. U tom suncem obasjanom Mediteranu, „građenom od sklada i mjere, zakona i poetike“ (P. Matvejević, Mediteranski brevijar), nalazi se mnoštvo otoka među kojima i Trebotićev rodni Brač. Kroz razgovor s Matkom Trebotićem shvaćamo da je njegovo rodno mjesto imalo izniman utjecaj na život te na cjelokupni opus i stvaralaštvo, što su majstorski uočili kolege kritičari koji su ustanovili osnovne odrednice njegovog opusa. Devedesetih godina, književnica Andriana Škunca zapisala je: „U novim se slikama oslanja na gestualnu razigranost kista, na magnetsku moć ruke koja istražuje i priziva arheološke ostatke, krhotine i zapise umatajući ih u magmu slojeva iz kojih isijava brižljiva ljubav“. Upravo tu ljubav Trebotić osjeća prema svojemu otoku, kojeg nosi duboko u srcu, čiji vjetar mu miluje lice, hrani dušu te kao krv kola venama, ali i ono što je najviše bitno – iznova mu daje inspiraciju za rad. Na njegovim radovima osjećamo jak utjecaj vjere i crkve, obitelji, dimenzija povijesnog prostora u kojemu se nalazi te traženja vlastitog korijena pripadnosti i neke nove budućnosti.
Prije nekoliko godina, u jednom intervjuu, Trebotić je kazao kako želi slikati „bijele slike“. Iako je bilo neke skeptičnosti u okruženju, „bijele slike“ urodile su plodom te iznjedrile, među ostalima, reprezentativne cikluse: „Mediteran“, „Poklonstvo Sinju“, „Poklonstvo glagoljici“ i dr. S obzirom na to da je po struci arhitekt, u njemu se nikada nije izgubila njegova prvotna ljubav, nego se konstantno, kao tkalačka nit, provlači kroz sva njegova djela. To najbolje vidimo kroz zaštitne mu znakove – šrafiranje, tlocrte crkava, zvonike na preslicu te križeve. Tu uočavamo odrednice njegova cjelokupnog stvaralaštva: snažni arhitektonski crtež, hommage srednjovjekovnim bračkim crkvicama (iz čijih jednostavnih ravnih ploha crpi inspiraciju za svoj prvi ostvareni arhitektonski projekt) te nastojanje očuvanja, ali i popularizacije, najstarijeg slavenskog pisma – glagoljice, danas zaštićene kao hrvatsko nematerijalno kulturno dobro. Posebice to uočavamo na ovih četrdeset radova na papiru za izložbu u Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg, gdje Trebotić apsolutno reducira svoja djela te teži bjelini. Bjelini koja proizlazi iz suncem obasjanog rodnog mu otoka i njegovog daleko poznatog kamena. Tragovi jarke boje koji vriju ispod površine te na kraju prodiru kroz silnu bjelinu, aludiraju nam na poneku biljku koja se nastojala izboriti s tvrdim, nepristupačnim i neprijateljski nastrojenim zavičajem te je uspjela zasjati punim sjajem. Upravo te boje dokaz su vjere i nade u mogućnost borbe i cjelokupnog opstanka. Svojim dubokim osjećajem, Trebotić istražuje prostor, kao ptica koja nadlijeće otok, gleda u tradiciju uzavrelu od bjeline, ispod koje izviru reljefi koje lako uočavamo na njegovim radovima, brojne doline i brdašca, bunari i tek poneka oranica, spržena od jarkog mediteranskog sunca. Prepuštanjem baštini i prošlosti koja ga snažno obilježava, Trebotić na svojim radovima na papiru brani autohtonost svog otoka, teži k svom rodnom zavičaju te uvodi svojevrsnu trodimenzionalnost u djela; hrapavost, kvrgavost, glatkoću, mekanost, naboranost, sve one iskonske odlike rodnog otoka. Tu nalazimo fragmente crvene boje, koja aludira na prolivenu krv za svoju domovinu, pepeljastu sivu koja ukazuje na spaljena hrvatska prostranstva te nebesko čistu plavu, onu kakvu Jadransko more ima kad oplakuje kamenu obalu. Likovna kritičarka Branka Hlevnjak konstatirala je kako je „Matko Trebotić slikar svoga zavičaja, i slikar beskraja“. Kao što je Matvejevića fascinirao Mediteran te mu donio svjetsku slavu, tako Matka Trebotića u istoj mjeri inspirira Mediteran, njegov otok te jarko svjetlo kojeg prenosi u svaki svoj rad. Trebotić se davno odmaknuo od opisnosti zavičajnog prostora, upravo time što kroz brojne svoje radove i različite tehnike nastoji prikazati duhovne vrijednosti podneblja iz kojeg je stasao. Njegovo stvaralaštvo neodvojivo je od njegova otoka, a on je u svojim zrelim godinama života, nikad snažniji u produkciji, sigurniji i čvršći, baš poput bračkog kamena, između kojeg je niknula biljka, otporna na sve okolne nedaće, koja je u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti pustila toliko snažne korijene da će je biti nemoguće uništiti.