Marijana Pažin-Ivešić

U mreži postojanja: apstraktne niti stvarnosti

Vladimir Filipović

U filozofskom smislu, duh je „nositelj života“, ono što daje smisao i unutarnju svjetlost čovjeku i svijetu. On označava dušu, ne(tjelesni) život i najnutarnjiju bît stvarnosti. Materija, s druge strane, simbolizira bezobličnost, lišenost, prazninu – ali i neograničenu mogućnost primanja oblika, života i značenja. U spoju tih dviju suprotnosti rađa se prostor umjetnosti: mjesto gdje se duh i materija ne suprotstavljaju, nego se nadopunjuju. Upravo to prožimanje osnovna je misao izložbe Network – niti postojanja autorice Marijane Pažin-Ivešić. Još od studentskih dana Pažin-Ivešić pokazuje izrazitu promišljenost i zrelost. U ciklusu Tragovi uočavamo prve naznake njenog osobnog jezika. Kombiniranjem laka i ulja na šperploči, kroz slojeve jarke narančaste boje kasnije prigušene hladnijom plavičastom gamom, umjetnica stvara dinamičan odnos topline i smirenosti, ekspresije i tišine. To su prvi koraci njenog neprestanog traganja za jedinstvenim likovnim izrazom i preispitivanjem granica materije. Pred kraj studija nastaje ciklus Igra na plavom, u kojem je vidljivo sazrijevanje i pročišćavanje izraza. Umjetnica napušta zemaljsku težinu boje i pogled usmjerava prema nebu, univerzumu i njegovim beskonačnim prostorima. Nedostatak konačnih odgovora vodi je u novo istraživanje: katranskim nitima, razlivenim po jednolično obojenoj plohi i naknadno oslikanom, gradi strukture koje istodobno djeluju krhko i postojano. U toj redukciji motiva naslućujemo umjetničino približavanje eteričnosti. Nakon plave, slijedi Igra na crvenom – ciklus u kojem umjetnica još snažnije ulazi u kozmičku dimenziju. Crvena ploha evocira neistražene prostore svemira, dok katranske niti oblikuju cvjetne i lukovičaste forme koje prizivaju galaksije. U skladu s kozmološkim spoznajama da svemir nema ruba ni središta, tako i slike Pažin-Ivešić djeluju kao prostori bez granica, neprestano otvoreni i u konstantnom širenju. Taj se misaoni i likovni proces zaokružuje u ciklusu Tragovi (Materija, Duh, Univerzum), započetom 2009. godine. Na podlozi prethodnih Igara umjetnica gradi nove složene strukture pomoću končanih niti i čavala. To su mreže bez početka i kraja – mreže u kojima su isprepleteni čovjek, planeti, sunčevi sustavi, galaksije, Univerzum i možda Multiverzum. Umjetnica tu ne istražuje samo materijalne odnose, nego i pitanje ljudske postojanosti, vlastitog duha i konačno – smisao života. Njena mreža nije samo estetski čin, nego i filozofsko pitanje: Jesmo li sami u svemiru? Postoje li drugi oblici života ili možda naše vlastite kopije u paralelnim svjetovima? Vrhunac tog promišljanja ostvarila je instalacijom Network izvedenom 2016. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, gdje su niti materije i duha prvi put doslovno oblikovale prostor u kojem posjetitelj postaje dio mreže univerzalnih veza. Najrecentniji ciklus, Metafizika materije, nastaje u doba pandemije i predstavlja svojevrsni dijalog s prethodnih dvadeset godina stvaralaštva. Katranske niti sada tvore uskovitlane forme u čijim se središtima otvaraju enformelističke „rupe“ – prostori praznine i mogućnosti, mjesta psihičke improvizacije i meditacije. Ovdje platno postaje metaforičko polje ljudskog duha u traganju za smislom u vremenu krize. Cjelokupno stvaralaštvo Marijane Pažin-Ivešić počiva na apstrakciji – ne samo kao stilu, nego i kao misaonom procesu. Apstrakcija za nju znači redukciju suvišnog, traženje biti. Ona svijet promatra kroz filter jednostavnosti i ljepote, nastojeći iz mnoštva izvući ono što je bitno, što ima snagu oblikovati našu unutrašnjost. U vremenu koje nas zasipa mnoštvom površnih informacija, umjetnost Pažin-Ivešić podsjeća na ono trajno: na ljudsku potrebu za smislom, na neraskidivu povezanost duha i materije, na sagledavanje čovjeka u beskraju svemira. Njena umjetnost nije bijeg od stvarnosti, nego most između vidljivog i nevidljivog, između opipljivog i zamišljenog. U njezinim djelima mreže postaju simbol odnosa: odnosa čovjeka prema prirodi, čovjeka prema drugome, čovjeka prema samome sebi, ali i čovjeka prema beskonačnom univerzumu koji ga okružuje. Network – niti postojanja tako postaje i metafora života. Svatko od nas tek je jedna nit, krhka i tanka, ali neizostavna. Tek kada se te niti isprepletu, kada se spoje u mrežu, nastaje čvrsta struktura koja može nositi smisao, ljepotu i kontinuitet. To je mreža koja pulsira poput živog organizma, u kojoj se na nevidljiv način povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost, pojedinačno i zajedničko, intimno i univerzalno. U toj mreži otkrivamo kako ništa ne postoji izolirano. Kao što su planeti povezani gravitacijom, a galaksije utkane u tkivo svemira, tako su i ljudi povezani vezama koje nadilaze prostor i vrijeme. Umjetnost Marijane Pažin-Ivešić pokazuje nam da postojimo jedni kroz druge i da smisao našeg postojanja nije u izdvojenosti, nego u zajedništvu – u svijesti da smo dio cjeline. Na kraju, njezina mreža nije samo likovna konstrukcija, već životna filozofija: podsjetnik da je sve u univerzumu, pa i ljudski duh, utkano u istu tkaninu. U njoj nema rubova ni središta – postoji samo beskonačno širenje, rast i povezivanje.