Rast iz kamena

Autorica ovoga ciklusa zaronila je u dubinu i srž forme materijala kojeg, nimalo slučajno, uvrštava u svoj likovni pristup u isključivo, samo naoko, gruboj materiji betona, gipsa, žice i željeza. Njeni radovi najmanje predstavljaju grubost. Upravo suprotno, oni predstavljaju borbu, konflikt duha i simboliku, koja poput njenih komadića žice, igra svoju ulogu vjerno preslikavajući nevidljivu sponu između materijalnog, stvarnog i opipljivog, zatim onog za čime teži: duhovnom i čistom egzodusu. Njene forme kruga nisu slučajne, ona krug svjesno bira zbog njegove simbolike i njegove uloge, koja joj itekako služi da zaokruži svoju poetičnu poruku svijetu, poruku sebi. Krug kao forma, negdje zatvorena, nepravilna, negdje otvorena, ali i dalje krug kao kretnja, kao simbol savršenstva, simbol neba. Svi žele dospjeti na nebo, zar ne? Takva su najčešća promišljanja o životu, konstantna pitanja koja postavljamo sami sebi poput pitanja što nas to dovodi do toga da zaboravimo ili čak zanemarimo unutarnji govor duše? Jesu li to možda obruči koji nas neprestano stežu pa smo primorani prilagoditi se ustaljenim kalupima? Plaši li nas obične ljude pomisao da su granice ljudskog razumijevanja ograničene?  Pitanja je bezbroj, a Marijana svojom likovnom poetikom traži te odgovore i stoga je očigledna njena čežnja za stvaranjem. Umjetnost kao potreba. Da bi dosegnuli nebo potrebno je izboriti se sa svim izazovima ovozemaljskog, opipljivog, a njena umjetnost je upravo to traganje, ta čežnja za komadićem trajne ispunjenosti, borba protiv prosječnosti, koja nas upravo poput njenih željeznih obruča, vrlo često zarobi, sputava da duhovno nadrastemo sva zemaljska očekivanja, kalupe. Autorica koristi krhku žicu, koja iako zarobljena u materiji, ipak pronalazi svoj put kroz sitne pukotine raspucanog betona i taj egzodus izlazak je prema božanstvenoj energiji. Cijelo to putovanje iz djela u djelo u suštini je Marijanina umjetnost. Betonski željezni obruči su tu da nas upozore  na sve križeve i težinu životnog putovanja, stoga je svoje simbole i zatvorila u tešku materiju pa tek kroz ostali ciklus pušta je da se polirajući beton i gips polako oslobodi, poput duha iz svjetiljke. Jer život jeste borba. Bez stalnog preispitivanja, a ponekad i bez simboličkih željeznih obruča, možda nikada ne bismo znali prepoznati to savršenstvo duhom ispunjenog komadića – sebe. Autoričino traganje za tim gralom igrajući se s novim likovnim materijalima samo je dio njenog duhovnog puta jer zrelost njenog umjetničkog izraza u suštini je i njena osobna zrelost.                       
Zrelost, dovoljno svjesna da traganje  nikad ne prestaje, a opet dovoljno infantilna kao dijete, koje bez straha uvijek pokušava – iznova. Upravo poput njene žice, koja akcentirano i bojažljivo plete svoje niti unutar betona i čija krhkost nije slabost, štoviše ona je ta ultimativna snaga koja i srasla u pukotinama i tjeskobna u obruču, ipak drži taj betonski krug – na okupu.

Andrea Šunjić-Bernadić

O autorici:

Marijana Filipović rođena je 7. rujna 1986. u Mostaru. Srednju školu likovnih umjetnosti Gabrijela Jurkića  završila u Mostaru. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2010. godine na odsjeku za slikarstvo u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Iste godine upisuje poslijediplomski studij „Ars Sacra“, pod stručnim vodstvom mentora studija prof. Ante Kajinića, kojeg završava 2013. god.  Dosad imala pet samostalnih i preko četrdeset  skupnih izložbi. Dobitnica je 2. nagrade za slikarstvo na natječaju Fedaralnog ministarstva obrazovanja za studente Bosne i Hercegovine za 2009. godinu. Od 2015 godine radi u Srednjoj školi likovnih umjetnosti Gabrijela Jurkića u Mostaru.