Josip Mijić
Prostranstva
17. 5. – 16. 6. 2025.
PROSTRANSTVA:
Generativni
11 svemiri
19 dr. art.
29 Josipa Mijića
Izuzetna mi je čast podijeliti s vama uvodne riječi za PROSTRANSTVA, novu samostalnu izložbu dr. art. Josipa Mijića – umjetnika i istraživača koji svojim djelovanjem već godinama pomiče granice digitalne umjetnosti, spajajući računalnu estetiku s dubokim konceptualnim promišljenjem. U središtu ovog ciklusa nalazi se promišljanje algoritamske logike, vizualne poezije i vremenskih mijena – trokut koji smješta PROSTRANSTVA u nasljeđe vremenski utemeljene generativne umjetnosti, dok istodobno predstavlja jedinstven doprinos suvremenoj vizualnoj kulturi.
3840
Ciklus obuhvaća niz vertikalno orijentiranih video-instalacija koje se generiraju uz potporu umjetne inteligencije. Svaka video-kompozicija otvara kontemplativni prostor – uvid u matematičku logiku koja se postupno razvija. U središtu svakog rada nalazi se vizualna struktura u neprestanoj preobrazbi, koja se mijenja u stvarnom vremenu, ukorijenjena u simetriji mreže. Te pulsirajuće forme, nalik apstraktnim konstelacijama ili neuronskim vezama, neprekidno se reorganiziraju, podsjećajući na nevidljivu arhitekturu – možda onu oblikovanu prostim brojevima ili kodiranim algoritmima – koja mapira nespoznatljivu logiku digitalnog uma.
× 2160
Mijićev formalni pristup ukorijenjen je u estetici transformacije. Algoritam ovdje nije samo alat za animaciju – on postaje koreograf procesa nastajanja. Oblici rađaju nove oblike, linije se granaju u mreže, a skupovi se razgrađuju i iznova rađaju. Sve se to odvija u ritmu koji hipnotizira. Vertikalnost radova priziva asocijacije na svete svitke ili monumentalne kamene ploče, a promatranje postaje iskustvo uzdizanja – ili uranjanja – kroz digitalne slojeve značenja.
19”
Ova izložba dolazi u važnom trenutku Mijićeve umjetničke i istraživačke karijere, predstavljajući kulminaciju gotovo deset godina eksperimentalne prakse na sjecištu digitalnog medija i konceptualne misli. Poznat po ranom korištenju generativnih alata i kritičkom promišljanju koda kao umjetničkog jezika, Mijić se kreće između fizičkog i virtualnog prostora. Njegovi radovi, često objavljeni na blockchain platformama kao NFT-ovi, istražuju ne samo estetske potencijale generativnosti, već i pitanja autorstva, trajnosti i recepcije u digitalnoj kulturi.
videoloop
PROSTRANSTVA staju uz bok suvremenim umjetnicima koji u matematičkim principima pronalaze pokretače kreativnog izraza. Kao što Xylor Jane strukturira radove prema nizovima prostih brojeva ili Hanne Darboven oblikuje kompozicije koristeći vrijeme i brojčane sustave, tako i Mijić brojevima, strukturama i nizovima pristupa kao živom jeziku. Ove instalacije nisu “o” brojevima – one jesu brojevi: u pokretu, u prostoru, oživljeni kodom i umjetnikovom intuicijom.
11
Ono što razlikuje Mijićev generativni svemir jest njegova protočnost – svemir u kojem je struktura rođena da bi se mijenjala. Svaki čvor sadrži potencijal za nastanak nečeg sasvim novog. Ovdje nema čvrstih shema, već organizmi u stalnom nastajanju. A u tom procesu postajanja, gledatelj ne pronalazi samo obrasce koje treba dekodirati, već prostore u koje može uroniti, promisliti, zamišljati.
@2025
Otvaranjem izložbe PROSTRANSTVA ne predstavljamo samo izniman ciklus radova, već i umjetnika koji ne prestaje širiti granice onoga što digitalna umjetnost može biti. Slikar JoMi svojim generativnim mrežama istražuje istovremeno unutarnje geometrije računala i vanjske strukture svemira i svijesti – pokazujući da se u KODiranom i deKODiranom umu nalazi ono kozmičko.
ZF
Generativni
11 svemiri
19 dr. art.
29 Josipa Mijića
Izuzetna mi je čast podijeliti s vama uvodne riječi za PROSTRANSTVA, novu samostalnu izložbu dr. art. Josipa Mijića – umjetnika i istraživača koji svojim djelovanjem već godinama pomiče granice digitalne umjetnosti, spajajući računalnu estetiku s dubokim konceptualnim promišljenjem. U središtu ovog ciklusa nalazi se promišljanje algoritamske logike, vizualne poezije i vremenskih mijena – trokut koji smješta PROSTRANSTVA u nasljeđe vremenski utemeljene generativne umjetnosti, dok istodobno predstavlja jedinstven doprinos suvremenoj vizualnoj kulturi.
3840
Ciklus obuhvaća niz vertikalno orijentiranih video-instalacija koje se generiraju uz potporu umjetne inteligencije. Svaka video-kompozicija otvara kontemplativni prostor – uvid u matematičku logiku koja se postupno razvija. U središtu svakog rada nalazi se vizualna struktura u neprestanoj preobrazbi, koja se mijenja u stvarnom vremenu, ukorijenjena u simetriji mreže. Te pulsirajuće forme, nalik apstraktnim konstelacijama ili neuronskim vezama, neprekidno se reorganiziraju, podsjećajući na nevidljivu arhitekturu – možda onu oblikovanu prostim brojevima ili kodiranim algoritmima – koja mapira nespoznatljivu logiku digitalnog uma.
× 2160
Mijićev formalni pristup ukorijenjen je u estetici transformacije. Algoritam ovdje nije samo alat za animaciju – on postaje koreograf procesa nastajanja. Oblici rađaju nove oblike, linije se granaju u mreže, a skupovi se razgrađuju i iznova rađaju. Sve se to odvija u ritmu koji hipnotizira. Vertikalnost radova priziva asocijacije na svete svitke ili monumentalne kamene ploče, a promatranje postaje iskustvo uzdizanja – ili uranjanja – kroz digitalne slojeve značenja.
19”
Ova izložba dolazi u važnom trenutku Mijićeve umjetničke i istraživačke karijere, predstavljajući kulminaciju gotovo deset godina eksperimentalne prakse na sjecištu digitalnog medija i konceptualne misli. Poznat po ranom korištenju generativnih alata i kritičkom promišljanju koda kao umjetničkog jezika, Mijić se kreće između fizičkog i virtualnog prostora. Njegovi radovi, često objavljeni na blockchain platformama kao NFT-ovi, istražuju ne samo estetske potencijale generativnosti, već i pitanja autorstva, trajnosti i recepcije u digitalnoj kulturi.
videoloop
PROSTRANSTVA staju uz bok suvremenim umjetnicima koji u matematičkim principima pronalaze pokretače kreativnog izraza. Kao što Xylor Jane strukturira radove prema nizovima prostih brojeva ili Hanne Darboven oblikuje kompozicije koristeći vrijeme i brojčane sustave, tako i Mijić brojevima, strukturama i nizovima pristupa kao živom jeziku. Ove instalacije nisu “o” brojevima – one jesu brojevi: u pokretu, u prostoru, oživljeni kodom i umjetnikovom intuicijom.
11
Ono što razlikuje Mijićev generativni svemir jest njegova protočnost – svemir u kojem je struktura rođena da bi se mijenjala. Svaki čvor sadrži potencijal za nastanak nečeg sasvim novog. Ovdje nema čvrstih shema, već organizmi u stalnom nastajanju. A u tom procesu postajanja, gledatelj ne pronalazi samo obrasce koje treba dekodirati, već prostore u koje može uroniti, promisliti, zamišljati.
@2025
Otvaranjem izložbe PROSTRANSTVA ne predstavljamo samo izniman ciklus radova, već i umjetnika koji ne prestaje širiti granice onoga što digitalna umjetnost može biti. Slikar JoMi svojim generativnim mrežama istražuje istovremeno unutarnje geometrije računala i vanjske strukture svemira i svijesti – pokazujući da se u KODiranom i deKODiranom umu nalazi ono kozmičko.
ZF
Zlatan Filipović
______________________________
PROSTRANSTVA
U srži svakog misaonog procesa leži ideja. No kako ideju pretočiti u opipljivo? Kako nevidljivo učiniti vidljivim? Um, kao beskrajno prostranstvo, ne poznaje granice – ipak, u trenutku u kojem se njegove ideje pokušavaju transformirati u materijalni svijet, nailazimo na mnogobrojne barijere. Ciklus EXPANSES istražuje upravo taj proces vizualizacije i otkriva ono što se skriva izvan granica percepcije. Uz pomoć digitalne tehnologije, matematike i vizualno-likovnih elemenata, Mijić prikazuje dijalektiku između reda i kaosa, statičnog i dinamičnog, apsolutnog i relativnog, nevidljivog i vidljivog.
U središtu svake animacije nalazi se objekt temeljen na prostim brojevima. Jedna iskra – apstraktna, ali fundamentalna. Ta iskra simbolizira početak, temeljni entitet koji stoji kao svjetionik unutar kaotične dinamike misli. Prosti brojevi, u svojoj nerazdjeljivosti i autonomiji, predstavljaju ono što je primarno, iskonsko, nepromjenjivo. Oni su atomske jedinice brojevnog sustava, kao što su atomske jedinice kreativnog procesa u ovim radovima.
Središnji objekt, sastavljen od triju Ulamovih spirala – po jedna za svaku os (x, y, z) – integriran u staklene sferične oblike, predstavlja atomsku česticu koncepta. On simbolizira prve misli koje pokreću svaki proces kreativnosti i inovacije. Oko tog statičnog, ali rotirajućeg objekta razvija se kompleksna Plexus animacija – vizualna mreža misli i mogućnosti koja pulsira i povezuje. Ona nije čisti kaos, već struktura u kojoj se prepliću proste i složene komponente, odražavajući način na koji ljudski um oblikuje, razrađuje i razvija zamisli. Misao nikada ne ostaje izolirana – ona se širi i stvara nove dimenzije značenja. Upravo se u tom dinamičnom procesu stvaranja i evolucije rađa mnoštvo puteva, interpretacija i varijacija.
Matematika, često doživljena kao hladna disciplina stroge logike, ovdje poprima gotovo metafizičku dimenziju. Prosti brojevi nisu samo algoritamske jedinice – oni su temeljni uzorci na kojima je zasnovana struktura svemira. Oni nude put prema razumijevanju reda unutar naizgled kaotičnih vizualizacija. Svaki broj u animaciji ima svoje mjesto i značenje, tvoreći složene geometrijske odnose koji nalikuju neuronskim mrežama u mozgu ili čak širim obrascima svemira.
Glitch efekti, koji se povremeno pojavljuju, predstavljaju trenutke nesigurnosti u prijenosu misli iz uma u vidljivi svijet. Oni simboliziraju smetnje u razumijevanju – trenutke kada se informacije gube, kada prijenos nije savršen. U psihološkom kontekstu, glitch evocira kognitivne disonance, pukotine u našoj svijesti kroz koje se provlače neodređenost i sumnja. No upravo u tim nesavršenostima nastaje prostor za novo – za reinterpretaciju, drugačiju perspektivu, pomicanje granica percepcije. Zvukovi tih vizualnih glitcheva dodatno pojačavaju taj doživljaj, pretvarajući vizualnu informaciju u auditivni impuls koji pulsira u nesavršenom ritmu prijenosa misli.
Ako nešto definira suvremeni trenutak, to je nesposobnost čovjeka da podnese tišinu. Zatrpan raznovrsnim informacijama, sve teže razlikuje suštinsko od prolaznog, istinsko od konstruirane predstave. Bez uranjanja i intenzivne usredotočenosti biva zaslijepljen babilonskim tornjem u kojem se značenja gube. U tom kontekstu, izložba EXPANSES ne dolazi kao odgovor, već kao provokacija – kao zamka za pogled koji misli da može ostati na površini. Njezine površine dišu, mijenjaju se, odbacuju jedno značenje dok stvaraju drugo.
Dok je modernizam vjerovao u autonomiju umjetničkog djela, a postmodernizam u pluralizam tumačenja, ova umjetnička serija odbacuje obje paradigme: ovdje umjetnička djela nisu ni autonomna ni podložna beskonačnim interpretacijama. Ona su zagonetka koja se nikada ne razrješava do kraja. EXPANSES funkcionira kao mentalna karta: mapira ne samo prostor galerije, već i prostor percepcije promatrača. Što se događa kada se suočimo s formom koja izmiče fiksaciji? Kada pogled pokušava uhvatiti sliku, a ona se neprestano transformira, pulsira – remeti vlastiti integritet? Taj trenutak nesigurnosti – kognitivni jaz – upravo je ono što pokreće ovaj serijal, ali i Mijićevu umjetničku praksu. Jer umjetnost nije tu da ukrašava, da bude tapiserija na zidu intelektualnih ugoda. Umjetnost je tu da destabilizira.
Zato se slobodno može reći da EXPANSES nije izložba u klasičnom smislu riječi; to je energetsko polje, prostor u kojem se umjetnost ne promatra nego doživljava – kao val, vibracija, potres. Jer što je umjetnost ako ne kontinuirani sudar vizualiziranog i misaonog? Ako ne radikalno propitivanje granica koje čovjek sam sebi postavlja? Uostalom, može li se i dalje govoriti o estetici u svijetu u kojem je sve estetizirano? Kada društvene mreže filtriraju percepcije i vizualno iskustvo svode na algoritamski selektirane senzacije, postoji li mogućnost za autentičan susret s umjetnošću? EXPANSES otvara upravo ta pitanja. Mijićeve kompozicije ne nude jednostavne vizualne užitke – one su izazov, intelektualni teren na kojem promatrač gubi sigurnost. U fenomenološkom smislu, ova izložba promatrača stavlja u stanje budnosti – u poziciju u kojoj mora rekalibrirati vlastiti način gledanja. Kognitivna opuštenost nije opcija jer je pred njim prostor koji ne pristaje na prepoznatljive kodove. Ovo nije umjetnost koju treba „razumjeti” – ovo je umjetnost koja se proživljava.
Izložba EXPANSES nije samo umjetnički čin – ona je i čin otpora. U vremenu u kojem je sve interpretirano kroz spektakl, umjetnost koja odbija biti podložna jednostavnoj konzumaciji već je sama po sebi čin otpora. Mijić stvara u prostoru između vizije i percepcije, između materije i ideje, između slike i njezine dekonstrukcije. I upravo u toj napetosti leži snaga ove izložbe.
Na kraju, ono što ostaje nije samo slika, niti puka matematička struktura. Ostaje dojam – osjećaj beskonačnog, mogućnosti koje se granaju, ideja koje se šire kroz digitalni i fizički eter.
U srži svakog misaonog procesa leži ideja. No kako ideju pretočiti u opipljivo? Kako nevidljivo učiniti vidljivim? Um, kao beskrajno prostranstvo, ne poznaje granice – ipak, u trenutku u kojem se njegove ideje pokušavaju transformirati u materijalni svijet, nailazimo na mnogobrojne barijere. Ciklus EXPANSES istražuje upravo taj proces vizualizacije i otkriva ono što se skriva izvan granica percepcije. Uz pomoć digitalne tehnologije, matematike i vizualno-likovnih elemenata, Mijić prikazuje dijalektiku između reda i kaosa, statičnog i dinamičnog, apsolutnog i relativnog, nevidljivog i vidljivog.
U središtu svake animacije nalazi se objekt temeljen na prostim brojevima. Jedna iskra – apstraktna, ali fundamentalna. Ta iskra simbolizira početak, temeljni entitet koji stoji kao svjetionik unutar kaotične dinamike misli. Prosti brojevi, u svojoj nerazdjeljivosti i autonomiji, predstavljaju ono što je primarno, iskonsko, nepromjenjivo. Oni su atomske jedinice brojevnog sustava, kao što su atomske jedinice kreativnog procesa u ovim radovima.
Središnji objekt, sastavljen od triju Ulamovih spirala – po jedna za svaku os (x, y, z) – integriran u staklene sferične oblike, predstavlja atomsku česticu koncepta. On simbolizira prve misli koje pokreću svaki proces kreativnosti i inovacije. Oko tog statičnog, ali rotirajućeg objekta razvija se kompleksna Plexus animacija – vizualna mreža misli i mogućnosti koja pulsira i povezuje. Ona nije čisti kaos, već struktura u kojoj se prepliću proste i složene komponente, odražavajući način na koji ljudski um oblikuje, razrađuje i razvija zamisli. Misao nikada ne ostaje izolirana – ona se širi i stvara nove dimenzije značenja. Upravo se u tom dinamičnom procesu stvaranja i evolucije rađa mnoštvo puteva, interpretacija i varijacija.
Matematika, često doživljena kao hladna disciplina stroge logike, ovdje poprima gotovo metafizičku dimenziju. Prosti brojevi nisu samo algoritamske jedinice – oni su temeljni uzorci na kojima je zasnovana struktura svemira. Oni nude put prema razumijevanju reda unutar naizgled kaotičnih vizualizacija. Svaki broj u animaciji ima svoje mjesto i značenje, tvoreći složene geometrijske odnose koji nalikuju neuronskim mrežama u mozgu ili čak širim obrascima svemira.
Glitch efekti, koji se povremeno pojavljuju, predstavljaju trenutke nesigurnosti u prijenosu misli iz uma u vidljivi svijet. Oni simboliziraju smetnje u razumijevanju – trenutke kada se informacije gube, kada prijenos nije savršen. U psihološkom kontekstu, glitch evocira kognitivne disonance, pukotine u našoj svijesti kroz koje se provlače neodređenost i sumnja. No upravo u tim nesavršenostima nastaje prostor za novo – za reinterpretaciju, drugačiju perspektivu, pomicanje granica percepcije. Zvukovi tih vizualnih glitcheva dodatno pojačavaju taj doživljaj, pretvarajući vizualnu informaciju u auditivni impuls koji pulsira u nesavršenom ritmu prijenosa misli.
Ako nešto definira suvremeni trenutak, to je nesposobnost čovjeka da podnese tišinu. Zatrpan raznovrsnim informacijama, sve teže razlikuje suštinsko od prolaznog, istinsko od konstruirane predstave. Bez uranjanja i intenzivne usredotočenosti biva zaslijepljen babilonskim tornjem u kojem se značenja gube. U tom kontekstu, izložba EXPANSES ne dolazi kao odgovor, već kao provokacija – kao zamka za pogled koji misli da može ostati na površini. Njezine površine dišu, mijenjaju se, odbacuju jedno značenje dok stvaraju drugo.
Dok je modernizam vjerovao u autonomiju umjetničkog djela, a postmodernizam u pluralizam tumačenja, ova umjetnička serija odbacuje obje paradigme: ovdje umjetnička djela nisu ni autonomna ni podložna beskonačnim interpretacijama. Ona su zagonetka koja se nikada ne razrješava do kraja. EXPANSES funkcionira kao mentalna karta: mapira ne samo prostor galerije, već i prostor percepcije promatrača. Što se događa kada se suočimo s formom koja izmiče fiksaciji? Kada pogled pokušava uhvatiti sliku, a ona se neprestano transformira, pulsira – remeti vlastiti integritet? Taj trenutak nesigurnosti – kognitivni jaz – upravo je ono što pokreće ovaj serijal, ali i Mijićevu umjetničku praksu. Jer umjetnost nije tu da ukrašava, da bude tapiserija na zidu intelektualnih ugoda. Umjetnost je tu da destabilizira.
Zato se slobodno može reći da EXPANSES nije izložba u klasičnom smislu riječi; to je energetsko polje, prostor u kojem se umjetnost ne promatra nego doživljava – kao val, vibracija, potres. Jer što je umjetnost ako ne kontinuirani sudar vizualiziranog i misaonog? Ako ne radikalno propitivanje granica koje čovjek sam sebi postavlja? Uostalom, može li se i dalje govoriti o estetici u svijetu u kojem je sve estetizirano? Kada društvene mreže filtriraju percepcije i vizualno iskustvo svode na algoritamski selektirane senzacije, postoji li mogućnost za autentičan susret s umjetnošću? EXPANSES otvara upravo ta pitanja. Mijićeve kompozicije ne nude jednostavne vizualne užitke – one su izazov, intelektualni teren na kojem promatrač gubi sigurnost. U fenomenološkom smislu, ova izložba promatrača stavlja u stanje budnosti – u poziciju u kojoj mora rekalibrirati vlastiti način gledanja. Kognitivna opuštenost nije opcija jer je pred njim prostor koji ne pristaje na prepoznatljive kodove. Ovo nije umjetnost koju treba „razumjeti” – ovo je umjetnost koja se proživljava.
Izložba EXPANSES nije samo umjetnički čin – ona je i čin otpora. U vremenu u kojem je sve interpretirano kroz spektakl, umjetnost koja odbija biti podložna jednostavnoj konzumaciji već je sama po sebi čin otpora. Mijić stvara u prostoru između vizije i percepcije, između materije i ideje, između slike i njezine dekonstrukcije. I upravo u toj napetosti leži snaga ove izložbe.
Na kraju, ono što ostaje nije samo slika, niti puka matematička struktura. Ostaje dojam – osjećaj beskonačnog, mogućnosti koje se granaju, ideja koje se šire kroz digitalni i fizički eter.
ChatGPT
______________________________
Životopis:
JOSIP MIJIĆ
Rođen je 11. travnja 1975. u Travniku. Godine 2002. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa sjedištem u Širokom Brijegu, u klasi prof. Ante Kajinića. Godine 2005. završio je poslijediplomski studij Ars sacra pod mentorstvom istoga profesora i stekao zvanje magistra Ars sacra. Na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru od akademske godine 2010./2011. započeo je izradu doktorske disertacije iz područja umjetnosti, polja likovnih umjetnosti, grane slikarstva, s temom Tmasto i materijalno u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu, pod mentorstvom prof. Ante Kajinića. Doktorirao je 2017. na ALU Široki Brijeg. Izvanredni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa sjedištem u Širokom Brijegu.
Godine 2007. bio je član žirija na 28. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquésu (Španjolska). Sudjelovao je na radionici Preventivna zaštita u muzejima – njega i zaštita zbirki, koja je održana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu 2008. godine. Po pozivu je sudjelovao u međunarodnom likovnom projektu The Same Wind the Same Rain, održanom u Chiang Maiu (Tajland) 2012. godine. Godine 2013. boravio je u rezidenciji Cité internationale des arts u Parizu. Bio je član organizacijskog tima međunarodnog projekta Bomb Gallery, održanog u Mostaru 2014. godine. Godine 2018. boravio je u rezidenciji Kamov u Rijeci. Od 2022. do 2023. bio je umjetnički voditelj Posavskog umjetničkog likovnog simpozija (PULS) u Garevcu.
Autor je dvaju vitraja u crkvi Uznesenja Marijina u Trebižatu pokraj Čapljine, šest vitraja u crkvi sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju, pet vitraja u crkvi sv. Franje Asiškoga u Čapljini, vitraja u kapeli sv. Franje u Gornjem Vukšiću te triju postaja Križnog puta u crkvi Navještenja Gospodinova u Širokom Brijegu. Diplomski rad Informel u hrvatskom slikarstvu objavljen mu je u prvom broju časopisa za umjetnost, kulturu i znanost Akademija Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg i Franjevačke galerije.
Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Zagreb, Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine te udruge ALUMNI ALU na Širokom Brijegu. Dobitnik je sljedećih nagrada:
Do sada je imao 43 samostalne izložbe i sudjelovao na više od 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Godine 2007. bio je član žirija na 28. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquésu (Španjolska). Sudjelovao je na radionici Preventivna zaštita u muzejima – njega i zaštita zbirki, koja je održana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu 2008. godine. Po pozivu je sudjelovao u međunarodnom likovnom projektu The Same Wind the Same Rain, održanom u Chiang Maiu (Tajland) 2012. godine. Godine 2013. boravio je u rezidenciji Cité internationale des arts u Parizu. Bio je član organizacijskog tima međunarodnog projekta Bomb Gallery, održanog u Mostaru 2014. godine. Godine 2018. boravio je u rezidenciji Kamov u Rijeci. Od 2022. do 2023. bio je umjetnički voditelj Posavskog umjetničkog likovnog simpozija (PULS) u Garevcu.
Autor je dvaju vitraja u crkvi Uznesenja Marijina u Trebižatu pokraj Čapljine, šest vitraja u crkvi sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju, pet vitraja u crkvi sv. Franje Asiškoga u Čapljini, vitraja u kapeli sv. Franje u Gornjem Vukšiću te triju postaja Križnog puta u crkvi Navještenja Gospodinova u Širokom Brijegu. Diplomski rad Informel u hrvatskom slikarstvu objavljen mu je u prvom broju časopisa za umjetnost, kulturu i znanost Akademija Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg i Franjevačke galerije.
Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Zagreb, Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine te udruge ALUMNI ALU na Širokom Brijegu. Dobitnik je sljedećih nagrada:
- Druge nagrade na natječajnoj izložbi Pasionski motivi, održanoj u Muzeju „Mimara” u Zagrebu 2005. godine;
- Prve nagrade na 27. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquésu (Španjolska) 2007. godine;
- Nagrade za slikarstvo na 6. bijenalu umjetnosti minijature BiH u Tuzli 2011. godine;
- Druge nagrade na međunarodnoj natječajnoj izložbi minijature Minimum maximum 4 u Banjoj Luci 2013. godine;
- Treće nagrade na natječajnoj izložbi Promjena Društva hrvatskih likovnih umjetnika Federacije Bosne i Hercegovine u Mostaru 2016. godine;
- Nagrade na Jesenskom likovnom salonu Društva hrvatskih likovnih umjetnika FBiH u Mostaru 2016. godine;
- Prve nagrade u kategoriji kiparstva i Grand Prixa na Prvom salonu minijaturne umjetnosti u Rijeci – Rijeka Mini Art 2017. godine;
- Posebne nagrade na Drugom salonu minijaturne umjetnosti u Rijeci – Rijeka Mini Art 2017. godine.
Do sada je imao 43 samostalne izložbe i sudjelovao na više od 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
