Josip Ivešić se, na svojoj drugoj samostalnoj izložbi, predstavlja kiparskim opusom koji je nastajao od 2017. do 2020. godine. U njegovim skulpturama nastalim u različitim kalendarskim razdobljima vidi se ista prisutnost, kontinuitet i snažna povezanost. Ekspresivna snaga, i izraz koji ne posustaje povezuju sva djela u nerazdvojnu cjelinu, te objedinjuju raznolikost tema i formi. Kao materijal za svoje skulpture odabire drvo i bez obzira na intervencije vidljivo je da poštuje karakter materijala i prilagođava mu se s izrazitom pažnjom. Odnos između volumena i prostora je uvijek stabilan i uravnotežen. Volumeni su klesani ekspresivno i definirani nemirnim površinama na kojima se iščitavaju tragovi dlijeta, što dodatno doprinosi ekspresiji izraza. Zbog svega navedenog volumen izvrsno korespondira s prostorom i uvlači promatrača lakoćom u svoju srž. U formalnom smislu skulptura je na pola puta između apstrakcije i figuracije. Bježeći od doslovnog i realističnog, na granici apstraktnog, umjetnik pronalazi svoj izraz. U starozavjetnim i novozavjetnim temama Ivešić ne želi biti narativan jer svoja djela rađa iz dubokih, intimnih, religioznih osjećaja. Želi pokazati, proživljeni osjećaj i energiju same teme, a ne puku scenu i kronologiju događanja. U djelu „Sv. Juraj“ skulpturu svodi na jednostavne volumene pune ekspresije, sabijajući svu dinamiku, snagu i muževnost svetog Jurja u metalno koplje i trenutak kada probija zmaja, ostavljajući promatraču da u mašti nadogradi formu samog zmaja. „Bičevani Krist“ se naslanja na ovaj likovni vokabular, skulptura ima karakter monolitnog, neslomljivog bloka sposobnog da podnese nadljudsku bol, a iz tog jednostavnog i snažnog volumena, koji graniči s apstraktnim formama, može se crpiti fabula cijelog događaja. U seriji radova koji u nazivu nose imenicu „Rebra“ proučava muško-ženski biblijski princip kroz odvojenost i samostalnost formi, a s druge strane istražuje njihovu povezanost i simbiozu. Unutar ovog kiparskoga ciklusa na poseban način tematizira brodove, od kojih su najdojmljivije starozavjetne Arke. Kroz igru koncentričnih volumena monumentalna plovila se u kontinuitetu transformiraju od „Stvaranja Arke“, u kojem se vidi nukleus onoga što će se kasnije formalno raščlaniti i razviti u „Arku“, i u potpunosti zasjati u „Noinoj arki“ nudeći Božji zaklon bićima, pa na kraju kulminirati u „Razorenoj arki“. Izmjena apstraktnih volumena Arki je priča o kontinuitetu i snazi vjere, a koncentracija religiozne energije kanalizirana u ovom djelu u pravom smislu riječi definira Noin savez s Bogom. Dva rada „Pokajnica“ i „Kupačica“ razlikuju se od svih ostalih skulptura lirskim, zaobljenijim, putenim formama koje naglašavaju erotsku zaigranost. Također tu su i djela simboličkog značenja poput rada „Prozor“ izlomljenih volumena, nepravilnih, ekspresivnih geometrijskih oblika. On na simboličkoj razini otvara zatvoreni prostor i daje nove perspektive i vodi nas preko granice u neki drugi svijet, drugi svjetonazor i dopušta nam da poput organičkog „Broda“ jednostavnih, snažnih, konturnih linija, ne zaustavljajući se, plovimo prostranstvima oceana. Iz čitave palete različitih tema vidljivo je da umjetnik suvereno vlada materijom i formom. Sve skulpture su nabijene emocijama, egzistencijalnim i životnim pitanjima, a nastaju iz čiste unutarnje potrebe i nagona za stvaranjem. Ivešićevi zbijeni volumeni pršte od ekspresije, sažimanjem oblika u sudbinske forme postiže snažan izraz, ali ostavlja i promatraču prostor da svojom maštom rastvara i slaže volumene, povezuje formu sa sadržajem i dođe do vlastitih rješenja u kojima su moguća nova, osobna tumačenja.

Tomislav Ćavar, dipl. pov. umj.