U Evanđelju opisani prizori i stanja umjetničkom interpretacijom približeni su nam izričajima slikara i kipara koji djelima dojmljivih likovnih i meditativnih vrijednosti obogaćuju i vjernike i druge gledatelje. Veliki broj motiva krščanske ikonografije, i pojedinačnih scena, i motivskih cjelina inspirira umjetnike koji različitim stilskim riješenjima talentom te pamćenjem i postavljanjem pitanja oblikuju djela sakralne tematike. Jednu od cjelina svojom slikarskom poetikom osmislila je Ivana Ćavar povezujući niz prizora od Navještenja do Bijega u Egipat. Bogat je to scenarij prepun poruka, ispunjen povijesnom i vjerskom zbiljom, ispunjen emocijama. Druga je cjelina vezana uz Pasiju, gdje je u prvom planu Kristov križni put. Spominjem obje ove cjeline jer je Ivana Ćavar značajan dio svog sakralnog opusa posvetila Kristovom golgotskom martiriju, produbljući ga i slavom Isusovog Uskrsnuća. Dva ikonografska pola, čvrsto integrirana kroz Kristovo poslanje spasiteljskog čina, karakterizira stilsko jedinstvo čak i u dodirima različite ugođajnosti. Odriče se Ivana u svom slikarskom načinu realističke preciznosti, ali i pretjerane stilizacije, izbjegavši tako drastičnost figurativnog s jedne strane, i idealizaciju formi s druge. Razlog je u teološkom doživljaju i razumjevanju sadržaja. Nebo se povezalo sa zemljom, Bog na njoj podučava i korača. Biblijske motive ne prikazuje Ivana tek kao nešto što je bilo, kao umjetničku reminiscencu, već kao stanja i zbivanja koja su na poseban način uprisutnjena i danas.
Ivana doživljava na isti način svjetlo vatre u betlehemskoj štalici i neopisivost svjetla jeruzalemskog uskrsnog jutra, ista nadmoćnost svjetla je u svim situacijama Isusovog života, pa i postajama križnoga puta, vidljivo u nemjerljivom predanju žrtve za svakog čovjeka. Znaka i znakovitosti na putu sveprostorne aureole. Ivanina umjetnost upućena je transcedentalnom, ispunjena vjerom i ljepotom tvarnog i imaginarnog. Pojma ljepote tumačene i odjekom misli “Ljepota je vječna sadašnjost”. Ne kao umilna otmjenost već kao darovana dragocjenost prožeta smislom. U preplitanju prošlog, sadašnjeg i nadnaravnog budućeg. U slikarstvu produbljivanja estetske kategorije putem posvojenja zapisa evanđelista, aktualnih u svakodnevnoj otvorenosti božjem djelovanju u svijetu.
Slike na ovoj izložbi, sa svetom betlehemskom noći kao orijentirom, i Marijom kao svetom konstantom svih prikaza, prevladavajuće su liričnosti, s naviranjem i sadnjom svjetla, sa suptilnošću odnosa između likova i prostora, i odmjerenim gradacijama kromatskih vrijednosti. U Ivaninim kompozicijama skladne ritmičnosti, s prizvukom odmjerene geometričnosti, vidljive u većim plohama osnovnog rastera slike, a i razigranim (po ključu likovne logike) brojnim partikulama mekih obrisa. S podsjećanjem na tehniku vitraja kojima je Ivana oplemenila zavidan broj sakralnih prostora. Mala je to formalna analiza ostvarenja, potka za postavljenu likovnu strukturu, nositelja atmosfere ozarenosti i smiraja. Osvojena dubina prostora ispunjena je blago naznačenom predmetnošću interijera, arhitekture, šireg ambijenta, nenametljive je gradivnosti i utišane palete. Akcenti boje pretežno su vezani za figure, odnosno draperije, dajući im karakter simbolične putenosti. Ivana uvijek teži svečanosti slike, svom utočištu s blagdanskom posvećenosti, pa i mističnosti, sa stvorenim nizom poticanja na molitvu u sadržajnosti čitanja. Dakako da nijansama Ivana izlazi iz sheme statičnog likovnog koncepta pa i mjenama unutrašnjeg naboja, te se osjećaju rasponi u divotama raspoloženja. Tako u sceni Blagovijesti Marija u poniznosti i uzbuđenju prihvaća ulogu Bogorodice koju je Bog namjenio, prijateljski se pozdravlja i druži s rođakinjom Elizabetom, trudna, zajedno s Josipom na ulicama Betlehema traži krov nad glavom, brižna je majka pri Isusovom rođenju, a dolasci pastira uz pjesmu anđela, darovi kraljeva ispunjavaju je radošću. A na neizvjesnom putu u Egipat prepušta se Josipovom vodstvu.

U tvorbi slika ovog motivskog kruga postoji opasnost zadržavanja na atraktivnosti samog literarnog opisa. Ivana poštuje značenje, dubokih u jednostavnosti riječi novozavjetnih tekstova, unoseći ih kao okvir i širenje u svoje slike, uzdignuća duhovnosti, u prožimanju ideja umjetnosti i vjerskih istina. .

Ivana Ćavar u svom slikarstvu sakralne tematike plijeni rijetkom autentičnošću izraza. Poštuje baštinjeno, dugu tradiciju prikaza sakralnih motiva (čini mi se da joj je duh i slikarska čistoća renesansnog genija fra. Angelica posebno draga) ali sklada i pročišćuje djela vlastitog stava. Započetog još u dječjoj dobi, u iskrenosti pučke pobožnosti, kada je u vremenu Došašća i Božića promatrala, razgovorala, molila uz jaslice, u svom domu i crkvi franjevačkog samostana u rodnom Širokom Brijegu. I pojavila se ona iskra postupno njegovane dojmljive umjetnosti koja je danas krasi.
Stanko Špoljarić