Na likovni natječaj organiziran povodom obilježavanja 100-te obljetnice rođenja i 100-te obljetnice smrti fra Didaka Buntića stigli su radovi šesnaest umjetnika, a selekciju je, po odlukama žirija, prošlo osam radova. Na izložbu je također pozvano šest autora koji su ravnopravno sudjelovali u natječaju. Definirati umjetničkim djelom osobu poput fra Didaka Buntića, nije ni malo lagan zadatak. Prikazati ga kao graditelja, prosvjetitelja, humanistu, nositelja franjevačke i kršćanske ideje, spasitelja gladne hercegovačke djece, pretočiti njegova djela, njegov osebujni karakter u likovni znak, zahtjevan je i kompleksan posao. Jedan dio umjetnika probleme teme rješava deskriptivnom metodom analizirajući fra Didakovu fizionomiju, baveći se psihološkom analizom njegovog kompleksnog karaktera, dok drugi umjetnici u svojim radovima prikazuju Didakova uvjerenja, put kroz njegove projekte, ideje koje je slijedio i realizirao, izostavljajući figuralnu analizu i zalazeći često u apstraktno. Ono što povezuje oba pristupa u realizaciji umjetničkih djela je duhovna dimenzija koja u svim radovima podjednako dolazi do izražaja. Tomislav Zovko prikazuje fra Didaka spojenog s hercegovačkim i Božjim univerzumom, pred plavetnilom neba, prožetog s bezbroj zvijezda, koje ga grle, čineći njegov lik i djelo univerzalnim i vanvremenskim.  Aleksandar Marković dinamičnim, prostornim crtežom definira osebujni Didakov karakter, a konstrukciju njegovog duha prikazuje tisućama isprepletenih linija aludirajući na poveznice i utjecaje, koje je imalo, i još uvijek ima Didakovo prosvjetiteljsko djelovanje. Mario Šunjić slika izmaglicu Slavonije, nepoznati krajolik beskonačne ravnice u kojoj se gube mali Hercegovci, obučeni u lijepe građanske odore, upravo izašli iz svojih dronjaka. Njihova budućnost je nejasna, ostaju sami na horizontu, zalijepljeni na apstraktni prostor, a aplicirana rozeta daje slici sakralni karakter i određenu dozu topline. Odej Atić priča Didakovu priču, ostvarujući kroz naraciju u više planova, nadrealne rajske ambijente u kojima su djeca sigurna i zaigrana. Ekspresionistički pokrenutim linijama Ivan Branko Imrović prikazuje agoniju stvaranja crkve i gimnazije, nukleusa kršćanske civilizacije i obrazovanja, potpomognutih samo vjerom u Krista. Kažimir Hraste radi skulpturu Sv. Jerolima čiji se lik i djelo u dosta točaka mogu povezati sa fra Didakom Buntićem kao nositeljem kršćanske ideje i pismenosti u našim krajevima. Dok Dijana Iva Sesartić zanimljivim organičkim formama, pušta Didaka da se sjedini s prirodom cijelim svojim bićem, Matko Trebotić na platnu u formi križa dubinski analizira suhoću našeg krajolika, sprženog vrelim, mediteranskim suncem. Tekstura je to pustinje, suhe zemlje, križa našeg naroda, naša zemljopisna karta sa desecima malih križeva i oazama vode, tek toliko da preživimo. Sve ono što smo mi, škrta, suha zemlja, puno mediteranskoga sunca i male oaze vode, stavlja na leđa križ Didaku i svakom Hercegovcu koji se morao boriti sa sušom i spaljenim plodovima. Didakova djela koja je napravio za života i čiji se utjecaj osjeća još danas, probudila su umjetničku inspiraciju i potakla na stvaranje istinskih likovnih djela. Raznolikost pristupa je razumljiva jer je fra Didak djelovao u različitim segmentima života, ali u svim područjima je bio je prisutan svojim cijelim bićem. Nadajmo se da će fra Didakova ideja humanitarnog rada i obrazovanja svih slojeva društva živjeti i dalje kroz stoljeća koja dolaze, odolijevajući  trenutnoj sebičnosti i devalvaciji znanja.