Dragica Cvek Jordan & Vasilije Josip Jordan

BIJELO I BJELINE U SLIKARSTVU DRAGICE CVEK JORDAN

Milan Bešlić (2005.)

Slikarica Dragica Cvek Jordan u razdoblju od tri desetljeća stvorila je opus iznimne stilske koherentnosti. Zanimljivost problematike iščitava se u motivskom repertoaru koji se u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti prepoznaje po osebujnoj interpretaciji prožetoj velikom slikarskom kulturom.

Njezin je ugled izgrađen i na dosljednoj estetskoj koncepciji provedenoj u slikarskom mediju u kojem je znalački iskušavala, ali i istraživala njegove tradicionalne vrijednosti kao nove mogućnosti.

Ona je, udovoljavajući visokim slikarskim kriterijima, istodobno potvrđivala dosljednost svojega uvjerenja i umjetničkoga koncepta. Tamo gdje vještom rukom produhovljuje materiju, još jasnije i sigurnije otvara prostor imaginativnom i simboličkom, ne odvajajući metjersko i iskustveno od transcendentalnog i poetskog. Naprotiv, prije bi se moglo reći da su u slikarsko umijeće amalgamirane baštinske vrijednosti, kojima ishodište nije samo zanatsko umijeće i slikarska vještina već, istodobno, one duhovne i estetske vrijednosti kojima su prožete. Do ovih je spoznaja i umjetničkih uvjerenja došla još za svojih studentskih dana u miljeu određenom klasom Miljenka Stančića, koji je mladoj slikarici, kako sama kaže, bio “veliki živi uzor”.

Tako se njezin jasno profilirani koncept izgrađivao na vrijednostima koje je emanirala snažna učiteljeva osobnost i njegovo nedvojbeno slikarsko majstorstvo koje je fasciniralo demijurškom projekcijom umjetničke izražajnosti i originalne vizije. To je također pretpostavljalo da će mlada slikarica akceptirati i one tradicijske zasade koje su postavili prethodnici, ponajprije hrvatski münchenovci, a preko njih i veliki Španjolci – Velasquez i Goya.

Stoga je njezino slikarstvo i iščitavano u tom kontekstu i više je puta isticana ona crta koja ga veže s Mušićem, a osobito sa Stupicom. U tim se dodirnim točkama njezina slikarstva prepoznaje čvrsta ukorijenjenost u jasno pozicioniranu estetiku i tradicijsko naslijeđe, koji, međutim, još više naglašavaju slikaričinu autonomnost, ali i ostale reference po kojima se izdvaja njezina autorska individualnost.

U svojim slikarskim varijacijama Dragica Cvek Jordan iznijansiranim i tankoćutnim varijacijama dosljedno provodi ove osobine. Nju ne karakteriziraju nagle i skokovite promjene niti ćemo u njezinu radu primijetiti drugih i drukčijih iskoraka koji bi odlazili u nova tematska polja. U tim je otiscima ontološki izražena bit ovoga slikarstva: ona se upravo u prostorima ispunjenim tišinom i prazninom otvara bijelom i bjelini – bjelinama.

Nije li upravo praznina toliko puta bila drugi izraz za bjelinu? Bijelo je svijet netaknutog i nedirnutog. U bijelom je nevinost i čistoća. Slikarstvo Dragice Cvek Jordan možda najviše karakteriziraju upravo bjeline koje ispunjavaju prostor i jezik. Eshatologiju ovog slikarstva trebamo tražiti u njegovim bjelinama kojima je umjetnica povjerila niz motiva: djevojčice, nevjeste, starohrvatske crkvice, cvijeta, stola, prozora, terase…

Djevojčica u bijeloj haljini kao i nevjesta: prva u nevinom djetinjstvu, a druga u nevinom djevojaštvu. Još nisu započele nove živote, pred njima su žudnja, slutnja, snovi, neizvjesnost.

Bjeline ispunjavaju i prizore nedjeljnog počinka, blagdanskog ozračja, kao što u čistim trenutcima prožimaju svetkovinu…

U njoj, bjelini, utiskuju se predmeti, ljudi, događaji iz protekloga života otvarajući prostore praznine u kojima se i šapat razgovijetno čuje kao intimni i autentični glas snažne poetske sugestivnosti.

VRIJEME – INTRIGANTNA TEMA JORDANOVA SLIKARSTVA

Milan Bešlić (2005.)

U više navrata i u nekoliko vrlo zanimljivih kritičkih interpretacija komentirana je tema vremena u Jordanovu slikarstvu. Dakako, nije ona jedina slikareva tema, ali je značajna po tome što svaki ciklus prožima u rafiniranim varijacijama. Nije nimalo slučajno naglašavana niti su brojni pisci upravo tu sastavnicu isticali kao osobito značajnu.

Ovdje se, naravno, ne želi reći da je slikareva preokupacija jedino u problematiziranju vremena već da njegov pristup vremenu sažima intelektualnu, duhovnu, a napose likovnu dimenziju. Teško je, međutim, ustvrditi da se, in ultima linea, upravo vrijeme ne iščitava kao kategorija koja u tolikim inačicama determinira Jordanovo slikarstvo. Naime, pletivo od niti vremena često je gusto tkanje slikareva pisma.

Ovo naglašavanje velike i konstantne slikareve teme nužno otvara pojedina pitanja. Primjerice, u kojoj je mjeri ova činjenica impostirana u bogato i plodno stvaralaštvo što se rasprostire kroz vrijeme u ciklusima ispisujući specifičnim slikarskim rukopisom tu tvrdnju. I drugo se pitanje otvara u brojnim varijacijama odnosno oblicima i tragovima što ih ostavlja vrijeme kroz koje ga prepoznajemo kao iskustvo egzistencije! A ono se, dakako, nužno događa u prostoru i vremenu.

Upućujući na fenomen vremena i njegov golemi značaj i utjecaj na umjetnost Gottfried Boehm će “…pokazati da je vremenskost – na iznenađujući način – temeljna kategorija likovne umjetnosti uopće”.

Ta će, kako on kaže, vremenskost biti na “iznenađujući način” nazočna i u slikarstvu Vasilija Josipa Jordana.

Pišući o Jordanovu slikarstvu, talijanski kritičar Giorgio Segato ističe da je on “…autentični pjesnik vizualnih uspomena: njegova se likovna imaginacija već godinama napaja introspektivnim sugestijama i aluzijama što ih nalazi u začaranom svijetu i ‘vremenu’ starih fotografija s razmeđa stoljeća”. Ovime Segato daje prilog tezi koja Jordanovo slikarstvo kontekstuirа činjenicom vremena. Na tom je plodnom humusu u proteklim desetljećima nastao golem opus integrirajući tezu o vremenu višeslojnom strukturom i značenjskim poljima. Upravo će u jednom od tih polja vrijeme ispuniti i prožeti slikarev izraz.

I Tonko Maroević zaključuje u tom pravcu, podvlačeći tu iznimno važnu slikarevu poveznicu s vremenom, tj. s njegovim osebujnim izgrađivanjem dijaloga s prošlim, ističući da “se Jordan ne zanima za dinamične i svakidašnje prizore ni za sofisticirane nove tehničke izume već prije isključivo snimke što ih je, na neki način, trajanje pozlatilo i posvetilo”.

Gradeći poetiku koja konceptira vrijednosti izgrađene na premisama velike likovne kulture i slikarskoga umijeća, Jordan potvrđuje vjernost slikarstvu mediju i njegovim vrijednostima. Govori li se o fotografiji kao značajnom poticaju ovom slikarstvu, treba naglašavati isključivo tu njezinu ulogu koja, između ostalog, opet upućuje na vrijeme. Dakle, onu ulogu koja upućuje na “izvor” podataka o vremenu i protagonistima u njemu. Roland Barthes piše o njezinu fenomenu: “Pružajući mi apsolutnu prošlost poze (aorist), fotografija mi kazuje smrt u budućnosti. Ranjava me otkriće te jednakosti… u njoj uvijek postoji neko drobljenje Vremena…” U njoj je sačuvana ta scena, u tom je kadru taj hip, časovita prolaznost, trenutak vremena… U tom prizoru ili događaju “zapamćenom” na fotografiji, zabilježeno i “registrirano” to neponovljivo iskustvo egzistencije koje se uvijek rastče u bolnoj i nezaustavljivoj prolaznosti – u vremenu koje ne prestaje teći.

Slikarstvo Vasilija Josipa Jordana izrasta iz te magme sjećanja u kojemu se iskustvo egzistencije prepoznaje kao poetski zapis. U njemu će se tonskom modelacijom kista registrirati svaki drhtaj života u fragilne otiske čovjekova postojanja u vremenu.

U izrazito narativnoj strukturi slike, citati pojedinih prizora s fotografije recikliraju se u imaginativno i simboličko bilježenje protjecanja vremena, postavljajući temeljna pitanja postojanja snažnom egzistencijalističkom izražajnošću.

S minulih trenutaka i neponovljivih prizora Jordanov kist skida patinu vremena vežući prošlo sa sadašnjim, daleko s bliskim, stvarno s nestvarnim, zbilju u pričin, tamu i svjetlost, podsvjesno i iracionalno u heterogenu strukturu svojega slikarstva.