Dragi čitatelju, ovaj predgovor napisan je i iz osobne perspektive. Pristran je pa ga čitajte kao intimno svjedočanstvo, jer upravo ta bliskost s Kajinićem omogućuje jedinstveni uvid u njegov umjetnički opus. Za mene, Josipa Mijića, umjetnika, Anto Kajinić – profesor, radni kolega i prijatelj – zauzima posebno mjesto u mom životu i u umjetničkom razvoju. Bio mi je profesor tijekom školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, a kasnije i mentor na doktorskom studiju na istoj instituciji. Upravo on je u meni usadio disciplinu, ozbiljnost i odgovornost u stvaranju umjetničkog djela – ono što je nazivao „igrom“, igrom prožetom dubokom posvećenošću i etikom.

Stoga ova izložba za mene nije samo hommage jednom umjetniku, nego i intimno prisjećanje na učitelja i mentora. Ona je izraz zahvalnosti za putokaz koji mi je ostavio, ali i pokušaj da kroz umjetnost nastavim dijalog s njegovim djelom i mišlju.

Izložba Košuta gonjena – Hommage Anti Kajiniću posvećena je umjetniku čiji opus daleko nadilazi granice likovne forme. Anto Kajinić bio je slikar, pedagog, kulturni djelatnik i esejist koji je svojom prisutnošću i djelovanjem obilježio likovni i kulturni prostor Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njegova umjetnost i tekstovi ostaju svjedočanstvo ne samo o stvaralačkom procesu, nego i o filozofskom poimanju umjetnosti kao poziva i zadaće.

Za ovu izložbu smatram posebno važnim njegov tekst Košuta gonjena, objavljen 2006. godine u Zeničkim sveskama, u časopisu za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku. U njemu Kajinić jasno izražava stav da umjetnost nije tek ukras svijeta, nego put prema njegovoj preobrazbi, prostor gdje se susreću zemaljsko i onostrano. Simbol košute, gonjene i ranjive, ali istodobno slobodne i nepokorene, postaje ključ za razumijevanje njegove umjetnosti, njegove duhovnosti i njegove ljudske etike. Evo jednog odlomka iz tog teksta: „Umjetnost ne nastaje ljudskom voljom i nije joj zadaća uljepšavati ovaj svijet. Ona nastaje realitetima onostranih, transcendentnih, opredjeljenja u kojima je čovjek, umjetnik samo fluid prenošenja astralnih energija u vremenske i prostorne okvire dostupne svekolikim ljudskim, pa i spoznajnim moćima. Umjetnošću se dakle, astralne, vječne dimenzije trajanja obraćaju dosuđenim, mjerljivim i ograničenim koje, među tolikim stvorenjima, baštini i ljudski rod. Stoga, nema se što umjetnošću uljepšavati na dosuđenom nam svijetu, jer ljudske ga oči ionako ne stignu, u svojoj dosuđenosti sagledati u cijelosti. Svijet kojega živimo treba umjetnošću mijenjati, mijenjati kako bi bio astralniji, kako bi se ono najljepše i najplemenitije u čovjeku: duh, mogao živjeti u punoći i smislu dostojnog mislećeg bića. Ljudska ukletost je i sadržana u čovjeku darovanoj slobodi svekolikog djelovanja i stvaranja, u njegovoj dosuđenosti. Ljudski rod bi, moguće je, bio bolji da takve slobode nema i da mu nije imanentna. No, u tom rodu je oduvijek bilo onih koji su naznačenu slobodu osviješćeno uzimali kao dar, veći od svih darova, uzimali kao plemenitu zadaću, u kojoj valja djelotvorno djelima zahvaljivati kroz dosuđeno životno trajanje, na stvaranju i oblikovanju duhovne stvarnosti, vizualnim jezikom, u misiji mijenjanja svijeta prema mjerama i sadržajima tirkiznih nedogleda.“

U suvremenim teorijama umjetnosti često se naglašava nužnost inovacije, diskontinuiteta i pluralizma stilskih pristupa. Međutim, opus umjetnika koji čitav svoj stvaralački vijek ostaje vjeran jednoj matrici – bilo da je riječ o stilu, motivu ili ikonografskom obrascu – predstavlja izazov takvoj dominantnoj paradigmi. Anto Kajinić upravo je primjer „umjetnika jedne slike“. Njegova dosljednost ne proizlazi iz nedostatka promjene, nego iz procesualnog istraživanja jednog problema. Svaka nova slika u njegovom opusu nije ponavljanje prethodne, nego postupno zgušnjavanje značenja, gdje se kontinuitet oblikuje kao geneza.

Ovakav pristup blizak je pojmu serijalnosti, ali radikalniji jer odbacuje mogućnost stilskih rezova i oslanja se na dugotrajno istraživanje jedne vizualne premise. Kajinićev umjetnički opus potvrđuje da umjetničko stvaralaštvo nije uvijek definirano transformacijom, već i radikalnom vjernošću jednoj viziji. Upravo u toj vjernosti otvara se prostor za reinterpretaciju pojma umjetničke evolucije, gdje se razvoj ne mjeri promjenom forme, već dubinom jednog jedinog motiva. U konačnici, „umjetnik jedne slike“ zauzima ambivalentnu poziciju: između optužbe za opsesivnu repetitivnost i priznanja za stvaralačku dosljednost. Njegov rad podsjeća da umjetnički rast nije nužno linearan i inovativan, već može biti vertikalan – usmjeren prema unutarnjem produbljivanju jednog motiva do njegovih krajnjih granica.
Heideggerovsko poimanje umjetnosti kao otkrivanja istine (grč. ἀλήθεια, aletheia – neskrivenost, otkrivanje) ovdje se očituje kroz stalno vraćanje istome – istina se ne otkriva u novome, već u produbljivanju istog. Time Kajinić stoji nasuprot modernističkom imperativu inovacije i postmodernističkoj eklektici, gradi vlastitu paradigmu kontinuiteta i pokazuje da umjetnički razvoj doista može biti mjerljiv dubinom, a ne promjenom forme.

Nakon kratke crne faze, Anto Kajinić ostao je do kraja života vjeran bijeloj boji. Bijela kod njega nije samo vizualna površina, nego prostor mogućnosti, mjesto susreta između stvarnog i astralnog, vidljivog i duhovnog. U njegovim bijelim radovima pojednostavljeni i stilizirani oblici iz pojavnog svijeta gotovo nestaju u svjetlosti bjeline, ostavljajući tragove narativa koji zahtijevaju pažljivo promatranje i unutarnje sudjelovanje. Osebujni naslovi – poput Bio jedan zeko i onda je jedan striček uzeo nož da ga ubije i pojede i još je jedan striček uzeo isto nož i isto je htio da ubije zeku i da ga pojede, Striček je se šetao i onda kad je se on sve tako šetao jedna je se cipela od stričeka isto šetala i skroz je se odšetala, Jedan je kamion bio strašan i on je onda sve trčao i kad je to bilo sunce je se od toga prepalo, ili Kad je se striček šetao onda je se i jedno drvo isto šetalo a jedno drvo se nije šetalo… – otvaraju vrata tih priča, ali ih ne iscrpljuju. Oni su dijalog s oblikom, s prostorom, s prazninom. Bijela boja postaje kod Kajinića simbol kontemplacije i unutarnje slobode, čista polazna točka iz koje nastaju beskonačne interpretacije, mjesto gdje se minimalistički znakovi i imaginacija spajaju u trajnu refleksiju o vremenu, kretanju i postojanju. U tom bijelom prostoru, umjetnost se oslobađa vanjske dekorativnosti i postaje proces promišljanja svijeta i samog sebe. Jer jedino tada, kako piše Kajinić u tekstu Košuta gonjena (2006.): „…iz smrti će niknuti nova loza, loza trajanja u vječnom ustrajavanju. Oni, koji poput košute gonjene, to shvate, shvatit će koliko su maleni, maleni i slobodni. Blago takvim, jer njihovo je kraljevstvo tirkiznih nedogleda, oni su, uistinu, bogati!“

Pored radova s naslovima, na izložbi se nalazi i niz ogoljenih, „nijemih“ djela – deset bijelih, jedna crna, te 88 crteža rađenih crnom keramičkom olovkom na bijelom papiru. Ne nose nikakve nazive, datacije ili natpise. Oni su čisti i suzdržani, lišeni svakog verbalnog vodiča, otvoreni za neposredan susret promatrača s vizualnim jezikom umjetnika. U odsutnosti riječi, ti radovi postaju prostor introspektivnog dijaloga; oni ne nameću priču, već dopuštaju gledatelju da sam kreira značenje, da doživi oblik, teksturu i ton u njihovoj najosnovnijoj i najintimnijoj pojavi. Minimalistički oblici i praznine postaju sredstvo kontemplacije – prostor gdje se susreću tišina i refleksija, gdje umjetnost postaje iskustvo, a ne poruka.

U toj nenametljivoj ogoljenosti, radovi dobivaju vlastitu autonomiju i postaju svjedoci Kajinićeve sposobnosti da umjetnički izraz svede na samu esenciju postojanja. A to ne bi uspio postići da konstantno nije slikao „jednu te istu sliku“; da u njemu nije postojalo, kao što to navodi Ricki Rubin u svojoj knjizi Kreativni čin, „dijete koje na pod istresa bojice iz kutije i traži točno određenu bojicu da nacrta nebo“. Rubin dodaje: „Shvaćajte umjetnost ozbiljno, a da se njome ne bavite ozbiljno.“ Upravo takva kombinacija discipline i igre, koncentracije i slobode, omogućila je Kajiniću da stvara djela tako duboka i bezvremenska koja su za mnoge nedostižna i neshvatljiva. Blago onima koji u njima dotaknu „kraljevstvo tirkiznih nedogleda“.

Na izložbi se nalazi i jedna njegova gotovo prazna limenka bijele boje i njegov istrošeni kist. Oni simboliziraju kraj Kajinićevog umjetničkog stvaralaštva – znak da umjetnik više neće uzeti kist u ruke i stvarati nova djela. Ipak, čak i u toj tišini i završetku materijalnog čina, limenka i kist zrače prisutnošću i memorijom rada, postajući svjedoci procesa i trajanja umjetničkog duha. Bijela boja, koja je bila njegova vjernost i polazna točka svih istraživanja, ovdje stoji kao znak završetka, ali i početka nečeg drugog – refleksije, kontemplacije i sjećanja.

Sve što ima početak ima i svoj kraj, tako i ovaj predgovor, dragi čitatelju. No njegov kraj, kao i Kajinićev, ne mora označavati stvarni završetak. U tome je posebnost ljudska: možemo nastaviti živjeti kroz svoja djela ili kroz druge ljude, u obliku memorije. Kajinić će zasigurno nastaviti živjeti u nama – i kroz svoja djela.